POZIV NA HADŽDŽ
…i oglasi ljudima hadždž! – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u određene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! (Sura Hadždž, 27-28.)
Kada je Ibrahim, a.s. završio sa gradnjom Ka'be Allah mu naređuje da pozove ljude na hadždž, a tada u okolini Ka'be nije bilo ljudi pa on tada začuđeno pita kako će ga čuti. Uzvišeni Allah mu kaže: „Ezzin, ve alejjel belag“ „Ti pozovi, a Ja ću dostaviti.“ Pa je Ibrahim, a.s., tada rekao: „O ljudi, Allah vam je propisao (naredio) hadždž pa ga obavljajte.“ I Allah je dao da se na taj poziv ljudi stalno odazivaju i kako se u ovim ajetima kaže: dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih, ovo je prvi poziv koji je upućen ljudima da dolaze i obilaze Ka'bu, stoga ljudi kada obavljaju hadždž izgovaraju poznatu telbiju (lebbejek allahumme lebbejke, ….. ) „Odazivam ti se Allahu, odazivam.“
Dakle, mi se odazivamo na taj poziv koji je Allah uputio nama preko Ibrahima, a.s.. Prvi hadždž obavio je Ibrahim, a.s., i od tada datira obred hadždža. Međutim, vremenom su ljudi iskrivili Allahove propise pa i obrede hadždža koje je činio i objasnio Ibrahim, a.s, ali ostala je tradicija da se Ka'ba obilazi i ostala je svetost Ka'be tako da su ljudi stalno dolazili u Mekku. Kada je Muhamed, a.s., postao poslanik zatekao je ljude da dolaze u Mekku radi hadždža, ali te obrede nisu činili na ispravan način, pa im je on te obrede objasnio i pokazao rekavši: „Uzmite od mene vaše obrede.“ Poslanstvom Muhameda, a.s., muslimanima se potvrđuje naredba da obavljaju hadždž. Devete godine po hidžri Uzvišeni Allah naređuje obavljanje hadždža: Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Sura Ali Imran, 97.)
Ovo je potvrda ranijeg poziva, ili možemo reći ovo je drugi poziv ili naredba upućena muslimanima da obave hadždž. Zašto ovo govorim? Zbog toga što se u našem narodu prilikom razgovora o odlasku na hadždž često može čuti rečenica: „Na hadždž se ide kad dođe poziv od Boga.“ Ta konstatacija je pogrešna, jer kao što smo naveli poziv od Boga je upućen i on je došao svakom onom ko je u mogućnosti. Ova konstatacija nikako nije tačna i ona može biti samo šejtanska spletka ili naš izgovor za neodazivanje Allahovom pozivu. Prethodna konstatcija o neobavljanju hadždža se pokušava sakriti i pravdati nečim što je nevidljivo i nama nepoznato kao neki poseban, dodatni poziv od Boga za odlaskom na hadždž, međutim to se ne može prihvatiti jer je odlazak na hadždž javni čin i obaveza koju je regulisao šerijat po jasno određenim i vidljivim parametrima. To bi vam isto bilo kao kada bi neko rekao za neki od pet dnevnih namaza ili džumu, kada čuje ezan koji ga poziva, on opet pored toga tvrdi da se na namaz ide kada dođe (posebni, nevidljivi) poziv od Boga. Kao što znamo odlazak na hadždž je peta temeljna islamska dužnost.
Allahov Poslanik kaže: „O ljudi, propisan vam je hadždž, pa ga obavite. Neko upita: „Je li svake godine, Allahov Poslaniče? Poslanik je šutio, a ovaj je to pitanje ponovio tri puta. Zatim Allahov Poslanik, s.a.v.s, reče: „Da sam rekao “da” bili biste dužni, a ne biste mogli.“
Naravno hadždž, kao i ostale temeljne dužnosti ima neke svoje odlike i uvjete, pa nije obavezan za svakoga, nego samo za onog ko je u mogućnosti. Pod mogućnošću se misli na: materijalnu, zdravstvenu i bezbjednosnu. Ova materijalna je ključna i zato nisu svi obavezni, ali se trebamo pripremati. Među nama ima onih koji razmišljaju o godišnjim odmorima i odlascima na neke druge destinacije, ili razmišljamo o nekim našim investicijama i ulaganju imetka u njih. Ubacimo u te naše planove i hadždž, jer to je sigurno najbolja investicija. To je investicija koja nam, uz Božiju pomoć i naš iskren nijjet, obezbjeđuje vječni uspjeh i sreću.
Allahov Poslanik kaže: „Umra do umre briše ono što je između njih, a za mebrur hadždž nema druge nagrade osim dženneta.“ Pogledajmo značaj tog ibadeta, džennent, nešto za što se vjernik čitav svoj život trudi i radi dobra djela. Evo za ovaj ibadet nudi se ta nagrada. Ali nagrada za hadždž nije samo ahiretska, nego postoji i dunjalučka nagrada. Poslušajmo riječi Allahova Poslanika s.a.v.s.: „Obavljajte hadždž i umru jednu iza drugih, jer oni brišu grijehe i siromaštvo kao što vatra uništava hrđu sa željeza.” Imetak koji se potroši za hadždž je imetak kao potrošen na Allahovom putu, jedan za sedam stotina, a ko me Allah hoće računat će i više.
Dozvolite mi da ukažem na još jednu pogrešnu praksu u našem narodu vezanu za hadždž, a to je da se odgađa obavljanje hadždža pod izgovorom da bi se mogao hadždž sačuvati. Naime, ide se logikom da se obavljanjem hadždža brišu svi grijesi (i to je tačno), pa kao onda to treba obavljati pred kraj života kada čovjek ne griješi puno. Ovo je djelimično tačno, jer mi kao ljudi uvijek i svi griješimo, i druga stvar, niko od nas ne zna koliko će živjeti. Ova naša praksa se direktno kosi sa preporukom Allahova Poslanika, a njegovi savjeti su uvijek ispravni, On kaže: Požurite sa obavljanjem hadždža, jer niko od vas ne zna šta ga čeka“ (siromaštvo, bolest). Kada u nekom dijelu svog života čovjek bude ispunjavao uslove za obavljanje hadždža, on tada postaje dužnik i ako kasnije izgubi te uslove, pa neobavi hadždž, onda je on griješan. To vam je kao sa namazom, kada nastupi namasko vrijeme tada ga je nabolje klanjati ali se može i odgoditi, ali ako istekne namasko vrijeme i nismo obavili namaz onda smo griješni. Zato je Posalanikova preporuka da se hadždž obavlja što prije, kada se steknu uslovi.
Jedan od razloga odgađanja su i materijalni troškovi koji idu uz hadždž, a koji nisu sastavni dio hadždža. Pripreme, dove, pokloni i sl. Ovo nisu sastavni dijelovi hadždža, i hadždž bez toga je ispravan, ovo su običaji koje smo mi sami sebi izmislili i nametnuli. Pouzdano znam čovjeka kojem su ovi običaji bila prepreka da obavi hadždž. Mi nekada čak idemo dotle, pa da nam kupovina poklona bude veći prioritet nego obavljanje obreda. Pa tako imate ljude koji u tim odabranim mjestima (Mekki i Medini) imaju snage da svaki dan idu u kupovinu, a nemaju snage da svaki dan idu u harem ili obavljaju tavaf i sl.
Jedan pod razloga odgađanja je i naša želja da pozavršavamo ovodunjalučke želje i projekte… kuća, auto, školovanje djece, pa onda udaja i ženidba itd… Međutim, te dunjalučke želje nikada neće prestati, jer kao što Poslanik kaže: “Kada bi čovjek imao dva brda zlata, poželio bi i treće, i ništa ne može zapušiti, zatvoriti ljudska usta do prašina (kada umre).” Stoga nemojmo dozvoliti da se na nas odnosi prijetnja koju je rekao Alija r.a.: „Ko ima hranu i jahalicu (tj. materijalnu mogućnost) a ne obavi hadždž, svejedno mu je da li umre kao kršćanin ili jevrej.“
Ili izjava Omera r.a.: „Pomišljao sam da zadužim ljude koje ću poslati u pokrajine i da pogledaju, pa svako onaj ko ima materijalnu mogućnost a nije obavio hadždž da mu odrede džizju (porez koji plaćaju nemuslimani u islamskoj državi) jer oni nisu muslimani, oni nisu muslimani.“
Molimo Uzvišenog da nam usadi ljubav prema činjenju dobra općenito, pa i hadždža kao jednog od temelja islama i da ga činimo u njegovom prvom vremenu jer je to najbolje vrijeme, da olakša obavljanje onima koji su odlučili ove godine to učiniti, i da ostale, koji nisu obavili tu dužnost, poživi i opskrbi nafakom i željom kako bi i oni to što prije obavili. Amin!
(Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš, 05.09.2014.)
