ZABORAVLJAMO DA ĆEMO SVI POD ZEMLJU… BEZ ŠLJEMA I LOPATE
Otvoriš oči ujutro, nakon drugog alarma i kontaš „jes’ mi mrsko“… pa odkunjaš još 5 min. U toplom. Dan već uveliko kren'o, pred očima ti svjetlo, i kada je vani sivo i kišno… Bauljaš do posla, obučen, suh, čist, sit i kukaš već kada sretneš prvu poznatu personu kako ti je teško vrijeme, pos'o, put do posla, kako ne znaš šta'š ručat’, kako ti je frizura zbog vlage dobila totalno drugu formu od one željene, kako ti je plata mala, a gineš k'o rudar…
I onda uz petu kahvu, jednog kišnog septembra, čuješ da pet hrabrih rudara nije preživjelo spašavanje iz zatrpane jame rudnika… I odjednom ti nestane dah, a ne guši te nikakva prašina i oči se napune nekom vodom, a nije kiša, i kontaš kako se odavno u životu nisi osjećao tako jadno i mizerno, tužno i bespomoćno… I odjednom ti sve brige svijeta i svi poslovi svijeta izgledaju ‘smješno’, i to tako smiješno da ti stvaraju grč na licu. I poželiš da svakom k'o ikad zakuka u tvojoj blizini opališ šamarčinu… punim, da svako jutro kad’ zazvoni onaj alarm, a tebi mrsko pljuneš sebe onako podbuhlog u ogledalu i da svakom ko pomene neku ravnopravnost, pred tobom, uručiš po šljem i lopatu i to onaj šljem koji je pokupio toliko graški znoja koliko je kapi kiše i suza pokupila zemlja jednog kišnog septembra i onu lopatu koju je dotaklo toliko ruku koliko je ruku ostalo skršteno i nije radilo, ama baš ništa, jednog kišnog septembra u jednom (radnom) danu…
Znaš, život je takav… I znaš, nisu ‘drugi’ krivi, i znaš ima, uvijek, gore… ali to što znaš ne mijenja ništa u bolu koji osjećaš… Steže se duša dok kontaš kako li se stezala njihova dok su disali tamu… Život jest’ takav, ali mi ne moramo biti ‘takvi’, uljuljkani u svoje živote, rijetko pomislimo kako je onima ispod zemlje, ušuškani ispod plašta izmišljenih problema, ne misleći na druge, tješeći se da uvijek ima gore, a očekujući da nama uvijek bude bolje, zaboravljamo da ćemo svi pod zemlju… bez šljema i lopate.
Samo se nadam da će ovih pet hrabrih lavova, tamo, negdje, gdje se svi ponovo budemo sastajali, rukama bez žuljeva, zagrliti one koji su ih čekali, jednog kišnog septembra, tako čvrsto kako su čvrsto držali onu lopatu, kojom su krčili neki bolji život… da će imati uspravna leđa, sunce u očima… i da im nikada više neće trebati ništa da im čuva dobru glavu i čistu dušu.
(Piše: A. Hamzagić)
