HUTBA: BUDI ČELJADE AHIRETA! (AMEL EF. ŠEHOVIC)

Budi čeljade ahireta!


Uzvišeni Allah je čovjeka stvorio u najljepšem liku. Na Zemlji ga je nastanio i dao mu blagodati mnogobrojne, čak ga je i halifom na Zemlji učinio. Učinio ga je svojim namjesnikom zemaljskim koji će na Zemlji red uspostavljati, koji će pravdu zahtjevati, koji će na dobro navraćati, a od zla i lošeg odvraćati.
Ta Zemlja na kojoj je čovjek halifa, nije čovjekovo trajno stanište i krajnje odredište, čovjek nije stvoren da bi na Zemlji vječno ostao, ona je samo jedna usputna stanica. Kako je i Poslanik, a.s., rekao, savjetujući Ibn Omera: „Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik.“, pa je Ibn Omer komentarisao riječi Poslanika, a.s.: „Kada omrkneš ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš ne očekuj da ćeš omrknuti. Od svog zdravlja ostavi (uštedi) za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt.“
Kada je neko negdje stranac, to znači da to nije njegovo prirodno stanište, da on tu ne pripada, da je tu samo u prolazu, da je musafir, putnik, ka nekom drugom odredištu. Vjernik je svjestan ovih činjenica, on zna da je njegov cilj budući svijet, on od dunjaluka uzima i koristi se sa onoliko koliko mu je za tog puta, kao musafiru, potrebno. Ali dunjaluk zna prevariti, pa insan gledajući svojim dunjalučkim očima svijet oko sebe, primjeti kako na tom dunjaluku, na kojem je on stranac, neki uživaju u blagodatima, a Bogu Dragom su nepokorni, kako imaju tako mnogo blagodati, a nered na Zemlji siju, koji na Zemlji samo za igru i zabavu znaju. Pa i njega, vjernika, šejtan navede da i on za dunjalukom počne da čezne, zaboravljajući da je tu samo privremeno. Zaboravljajući da je na dunjaluku samo stranac, želi da se tu udomaći. Gledajući druge oko sebe insanu se javi ono „A“ prema svemu što drugi imaju, a on nema. Nesvjestan da se to „A“ nikada zasititi ne može.


„Kada bi čovjek imao cijelu dolinu zlata, zaželio bi da ima još jednu. Ljudska usta ne može ništa napuniti do prašina.“ – kaže Božiji Miljenik, a.s.
Ta ljudska usta, koja sa toliko čežnje i želje za dunjalukom, izgovaraju to „A“, ništa ne može napuniti do prašina. Prašina je ta koja će čovjekovu želju za dunjalukom da obuzda. Onog momenta kada prašina, odnosno zemlja napuni čovjekova usta, kada ga prekrije, on više želja za dunjalukom nema, taj dunjaluk ostaje iznad zemlje da drugi za njim čeznu.


Uzvišeni nam u suri Et-tekasur poručuje: „Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako saznaćete svakako! I još jednom nevalja tako! Saznaćete sigurno!“


Muslimane širom svijeta dunjaluk je zaokupio, pa tako i nas ovdje u Bosni. Rijeke migranata, iz cijelog svijeta, pa i iz naše Bosne i Hercegovine, svoja lica ka zapadu okreću, iščekujući bolji dunjaluk, zaboravljajući da smo tu samo privremeno, da smo tu, na dunjaluku, stranci, isto kao što smo i stranci bilo gdje u svijetu, osim u Bosni našoj.

Iščekujemo da će nam taj zapad dati kule i gradove, žudimo i tražimo od zapada da udišemo njihov zrak, da pijemo njihovu vodu, da nam dunjaluk učini igrom i zabavom.
Tako se zavaravamo i nastojimo da od dunjaluka što više imamo sve do onog momenta dok kabure, grobove, ne naselimo. Kada nam usta zemlja napuni više nam dunjaluk neće biti bitan. Tada počinju nove vrijednosti, ljudi se prema drugim parametrima kategorišu. Tada se neće gledati ko je na dunjaluku dobro živio, nego ko je više dobra uradio.
Tada će nas u dvije skupine podijeliti. One koji su dunjalučki ispit uspješno položili, koji su se dunjalukom koristili da bi na ahiretu bolje mjesto stekli, koji nisu zaboravili da su na dunjaluku samo stranci, a da je Džennet njihova prava domovina. I one druge koji su na tom ispitu pali, kojima je dunjaluk igra i zabava bio, one koji su zaboravili da će jednog dana sve što je prolazno iza sebe ostaviti i da će pred Onim koji je Vječan stajati i za svoja djela odgovarati. Takvi su na dunjaluku oholi i nadmeni bili, pa su one, koji su shvatili pravi smisao dunjalučkog života, omalovažavali i izrugivali im se. Sada na ahiretu oni su ti koji su poniženi.


„I stanovnici Vatre dozivat će stanovnike Dženneta: “Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!” – a oni će reći: “Allah je to dvoje nevjernicima zabranio!” (el-Earaf, 50)
Kao što su vjernici na dunjaluku gledali i žudjeli za blagodatima koje su neki posjedovali, a na Boga Dragog zaboravili, nad drugima se oholil i život svoj u igri i zabavi provodili. Tako će na ahiretu ti isti nevjernici žudjeti za Džennetskim blagodatima u kojima uživaju vjernici. Razlika je u tome što su nevjernici na dunjaluku samo privremeno uživali, dok će vjernici vječno u Džennetu boraviti.
„One kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo, sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati i zato što su dokaze Naše poricali.“ (El-Earaf, 51)
Kako bi ahiretski ispit uspješno položili, na dunjaluku ne smijemo zaboraviti da nam pred Boga Dragog valja stati i za sve ono što smo radili odgovarati. Ako to zaboravimo onda ćemo i mi na Danu Sudnjem zaboravljeni biti.


Alija ibn Ebi talib, radijallahu anhum, je govorio: “Pobježe nam dunjaluk i okrenu leđa. Eto nam ahireta, pravo na nas ide. I jedan i drugi imaju svoju čeljad. Budite čeljad ahireta, a ne dunjaluka. Danas je rad bez polaganja računa, a sutra je polaganje računa bez rada.“
Uzvišenom Bogu dovu činimo da prolaznosti dunjalučke svjesni budemo. Da nam dunjaluk ne bude samo igra i zabava, već sredstvo kojim ćemo vječne ahiretske blagodati uživati.