Opširnije "/>

HUTBA: MUHAMMED NAS UČI: NE ZABORAVI DOBROČINSTVO DRUGIH!

0

Hvala i zahvala pripadaju Uzvišnom Allahu,  hvala Mu na neizmjernim blagodatima kojima nas daruje za koje Ga molimo da nas počasti spoznajom Njegove veličine kroz njih, a posebno da nas učini od onih koji će Mu na blagodatima zahvalni biti.

Salavati i selami neka su Muhammedu, s.a.v.s., Allahovom, dž.š., poslaniku i miljeniku, njegovoj časnoj porodici, njegovim ashabima.

Jedan od običaja Kurejšija je bio da svoju djecu dok su još vrlo mala (novorođenčad) šalju na selo, dajući ih ženama koje su ih dojile te podizale u dosta zdravijem okruženju od onog u većim centrima, odnosno gradovima. Ovo se radilo iz više razloga, zbog čišćeg zraka, mlijeka tih žena koje su imale zdraviji život i bolju ishranu, a tu je i stjecanje radnih navika.

 Također, vrlo bitan razlog je učenje čistog arapskog jezika. Mekka je bila centar, kao što je i danas i u nju su dolazili i dolaze ljudi sa svih krajeva svijeta. Jedna od mahana toga jeste da svi ti ljudi utiču i na sami jezik domicijelnog stanovništva. Kurejšije su željele da njihova djeca govore čisti arapski jezik i iz tog razloga su slali djecu kod porodica na selo da se o njima brinu. Tako je bilo i sa našim poslanikom Muhammedom, a.s.

Jednog dana kada su porodice dolazile sa sela da uzimaju novorođenu djecu iz Mekke i našeg Muhammeda, a.s., djed Abdul Mutallib je nudio da ga ponesu sa sobom. Međutim, obzirom da je on bio siroče sve porodice su ga izbjegavale, uzimajući djecu koja su imala bogate roditelje zbog nagrada koje su očekivale. Tako je naš Poslanik, a.s., bio jedino dijete koje niko nije uzeo. Ipak, nakon svih dojilja u Mekku je stigla i Halima, na staroj i iznemogloj devi. Vidjela je da su sva djeca uzeta, osim jednog siročeta. Halima se nije htjela vratiti na selo bez djeteta pa uze Muhammeda.

Draga braćo, govori Halima, kada sam krenula sa Muhammedom nazad kući, moja deva koja je bila stara i iznemogla dobila je takvu snagu i brzinu da sam sve druge dojilje pretekla i prije svih njih kući došla. Iako sam do tada imala slabo mlijeka i teško da je moglo biti i mome djetetu, kada sam počela dojiti Muhammeda, mlijeko je počelo sve više nadolaziti. Muhammed, je bio vrlo napredan, rastao je i sazrijevao prije druge djece tako da su mi sve prijateljice zavidjele.

Draga braćo, ovaj primjer govori o vrijednosti našeg Poslanika, a.s., ali isto tako govori i o tome da kada pomogneš drugoga, a posebno kada pomogneš jetima, siroče, očekuj od Allaha, dž.š., berket i svako dobro.

U petoj godini života Muhammed, a.s., je vraćen svojoj majci Amini.

Pedeset i pet godina kasnije, kada je Muhammed, a.s., kao Allahoov Poslanik sa ashabima oslobodio Mekku, u Mekku je došla i jedna starica. Bilo joj je više od 80 godina. Naslonjena na štap, gledala je Allahova Poslanika, dok joj je lice blistalo od sreće što je dojila jednog takvog mubarek insana. To je Resulullah, a.s., vidio pa je upitao, ko je ona žena što me ovako gleda, a kada su mu odgovorili da je to Halima iz plemena Benu Sad, lice mu se ozari, zablista te on, s.a.v.s., siđe sa svoje jahalice skide svoj ogrtač, zagrnu Halimu i sjede sa njom. Tražio je od svih da ga ostave da sa svojom majkom po mlijeku nasamo porazgovara.

Braćo draga, iako je Poslanik, a.s., od Halime otišao u petoj godini života, i pitanje je koliko je se sjećao, nas, svoj Ummet je podučio da dobročinstvo koje nam neko učini, bez obzira kad je ono bilo, prije koliko vremena i u kolikom omjeru ne smijemo zaboraviti, bez obzira na funkciju, položaj, bez obzira na diplomu i bez obzira ko ta osoba bila, bogata ili siromašna, na funkciji ili obična.

Prilika je ovo da sebi postavimo pitanje kako uzvraćamo na dobročinstvo koje su nam drugi učinili. Kako kad ojačamo, kad postanemo neovisni o ljudima koji su nam do jučer bili podrška i oslonac se odnosimo. Razmislimo u ovom mjesecu Mevluda kako se odnosimo prema našim roditeljima, kako se odnosimo prema djedovima i nenama, kako se odnosimo prema učiteljima/učiteljicama, nastavnicima i profesorima koji su nas bodrili, koji su nam ne sebično davali sebe i svoje vrijeme kako bismo mi uspjeli.

Posebno ne zaboravimo, na dobročinstvo prema našeg Gospodara, koji nam je dao razum, koji nam je dao prste i ruke, noge i život da u njemu uspijemo.

Molimo Allaha, dž.š., da nas učini od onih koji će drugima pomagati i koji će drugima zahvalni biti. Amin!

Piše: Amel ef. Muminović / Stari Ilijaš, 08.12.2017. godine

*Hutba inspirisana knjigom „U susret Resulullahu, posljednjem Božijem Poslaniku,s.a.v.s., autora dr.hfz. Kenana Musića

KOMENTARIŠI ČLANAK: