DŽIHAD PROTIV ŠEJTANA I DRUŠTVENE NEPRAVDE
Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. A Allah prašta i samilostan je.
Prva vrsta džihada je borba sa svojim nefsom (egom), druga vrsta je borba protiv šejtana. Ova borba između šejtana i čovjeka je počela još od stvaranja Adema, kada je šejtan odbio Allahovu naredbu, pa ga je Allah kaznio. Tada se šejtan zakelo da će biti neprijatelj čovjeku: “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” (Sura A'raf, 16-17.)
Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u vatri. (Fatir, 6.)
Kur'ana nam spominje neke od koraka koje šejtan poduzima poput odvraćanja od sadake i dijeljenja na Allahovom putu: “Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.” (Bekare, 268.)
U suštni šejtan na dva načina djeluje prema čovjeku: uljepšavanjem i zavođenjem (obmanjivanejm). Kada kažemo uljepšavanje to znači da on prikazuje nešto što je loše kao dobro, pa tako svakom pijanici, kockaru, okorjelom grješniku, sitnom i velikom lopovu, njegova djela sa nizom čudesnih opravdanja izgledaju lijepa i oni ne odustaju od njih. Šejtan uljepšavanjem postupaka i rasplamsavanjem želje za zadovoljavanjem strasti navodi ljude na stranputicu.
Drugi vid šejtanovog djelovanja jeste zavođenje kroz lažna obećanja kao što je prvog čovjeka Adema, šejtan obmanuo: i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” (A'raf, 21.) ili da zavodi unoseći sumnje u istine vjere.
Kako se zaštiti od ovog stalnog neprijatelja koji se ne odvaja od nas?
S obzirom da mi šejtana ne možemo vidjeti i da on djeluje na misli ljudi, a ne na njihovo tijelo, te da mu se ne možemo otvoreno suprostaviti najbolja zaštita od njega je da se obratimo Onome ko ga vidi, a to je Allah tražeči Njegovu zaštitu a to ćemo postići učenjem Euze i sura kao što su sura El-Felek i sura En-Nas. Šejtan je kukavica koja se povlači kada se spomene Allah. Naime, šejtan kontrolu nad ljudima ostvaruje tek kada uspije da ih navede da zaborave na Allaha.
Uzvišeni opisujući takve ljude kaže: “Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave na Allaha. Oni su na šejtanovoj strani, a oni na šejtanovoj strani će, sigurno, nastradati.” (Sura Mudžadele, 19.)
Ovo su dvije vrste džihada koje je svaki pojedinac obavezan da vodi u svakom vremenu jer svako od nas ima svoj nefs i svog šejtana. Zato smo i spomenuli ove vrste džihada prvo, a osim njih postoje i druge vrste džihada kao što je džihad (borba) protiv društvene nepravde i pokvarenosti.
Naime, muslimansko društvo ima dva važna temelja na kojima se gradi i koji ga štite i čuvaju od propadanja. Prvi oslonac je iman (čvrsto vjerovanje) pojedinca ili drugim riječima to je savjest pojedinca. Drugi temelj je savjest društva ili danas to možemo reći javno mnijenje. Musliman ne živi zaokupljen samo vlastitim brigama već i brigama cjelokupnog društva oko sebe. Jer islamski propisi nalažu savjetovanje, pozivanje na dobro, međusobno preporučivanje istine, strpljivosti, samilosti, naređivanje dobra a odvražanje od zla, borbu protiv zastranjivanja itd.
Džihad koji se ovdje ogleda je suprostavljanje nepravdi i nasilju i onima koji to čine. Uzvišeni Allah kaže: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži.” (Hud, 113.)
Islam ovdje od muslimana traži dvije osnovne stavri: da ne čini nasilje i da ne pruža pomoć onima koji to čine, jer će i njihovi pomagači biti s njima u džehennemu. Zulumćar i silnik na Zemlji ne realizira svoju nepravdu i zulum samostalno, već posredstvom ljudi koje koristi kao instrumente koji mu bespogovorno služe za porobljavanje ljudi i sijanje nereda na Zemlji.
Allahov Poslanik nam naređuje: „Pomozi svoga brata, koji nasilje čini i kojem se nasilje čine“. Pa ashabi upitaše: „Pomoći ću ga ako mu se nasilje čini, ali kako da ga pomognem ako on nasilje čini? Spriječi ga da to radi, time si mu pomogao, reče Poslanik.“
Obaveza je suprostaviti se zulumu i boriti se protiv njega koliko se može rukom, jezikom, i srcem, bez obzira o kokoj se vrsti nepravde radilo: vladara prema podanicima, poslodavca prema radnicima, muškaraca prema ženama isl. Muslim bilježi hadis od Ibn Mesuda: „Svaki poslanik kojeg je Allah poslao prije mene nekom ummetu imao je učenike i drugove iz tog ummeta koji su prihvatili njegov sunnet i ugledali se u njega. Poslije njih bi dolazila pokoljenja onih koji su govorili ono što nisu radili i radili ono što što im nije bilo naređeno. Ko se bude borio protiv njih rukom taj je vjernik, ko se bude borio protiv njih jezikom taj je vjernik, ko se bude borio srcem protiv njih i taj je vjernik, mimo toga nema ni trunke imana.“ Minimum koji se ovdje traži jeste preziranje srcem jer nas u tome niko ne može spriječiti s obzirom da niko ne može zaviriti niti upravljati našim srcima. Ovo je minimum, ali ne trebamo se zadovoljiti minimum, naprotiv islam podstiče ovu vrstu borbe i uzdiže na visoke stepene. Ahmed bilježi da je Allahova Poslanika neki čovjek pitao, a veće je bio stavio nogu u uzengiju. „Koji džihad je najbolji? On mu reče: „Kazati istinu kod nepravdena vladara.“ Zašto Allahov Poslanik ovako visoko uzdiđe ovu vrstu borbe?
Unutrašnja, društvena pokvarenost kada se raširi predstavlja veliku opasnost i zlo za čitavo društvo, ono sprječava razvoj pojedinaca i čitavog društva, a prijeti i njegovu raspadu i propadanju. Zato islam daje primat borbi protiv unutrašnjeg nasilja, nepravde i pokvarenosti nad džihadom protiv nevjernika. Osim toga unutrašnja pokvarenost često priprema teren vanjskoj agresiji, kako se to razumije iz govora o Jevrejima u suri El-Isra. Jevreji su dva put na Zemlji nered i pokvarenost proširili i prekomjerno se uzoholili, među njima nije bilo onih koji su ukazivali na te grijehe i Allah im je poslao vanjske neprijatelje koji su im opustošili zemlju, bogomolje porušili i njih žestoko kaznili. Iz ovog vidimo da su korupcija i moralna rasuštenost prethodnica osvajanja i okupacije.
Drugo polje unutrašnjeg džihada jeste borba protiv griješenja, moralnih devijacija i slijeđenja starsti. Raširenost grijeha u društvu vodi do općeg poremećaja i nereda u društvu. Uzvišeni kaže: “Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On dâ da iskuse kaznu zabog onoga što rade, ne bi li se popravili.” (Sura Rum, 41.)
Metež i nered koji se spominje u ajetu ne odnose se samo na moralna i vjerska pitanja nego se to odnsi na sve aspekte ljudskog života gdje se narušavaju mjerila i standardi na društvenom, ekonomskom i političkom planu, što opet prouzrokuje pojavu siromaštva, nezaposlenosti, skupoće, širenje raznih bolesti, kidanje veza: rodbinskih, bračnih, te produbljivanje nepravdi i razlika među ljudima do te mjere da se svi žale na loše prilike i osjećaju beznađe.
Uzrok takvom stanju je u vjerskoj i moralnoj pokvarenosti, stoga je potrebno da se svako od nas bori protiv nepravdi i moralnih devijacija u našem društvu. Niko nema pravo da kada vidi nepravdu ili neki grijeh da kaže to se mene ne tiče. Mora ga se ticati i mora reagovati shodno svom stanju, rukom, jezikom ili srcem.
Mijenjanje srcem znači da u svom srcu to prezire, da mu u srcu pojavi srdžba prema tim nepravdama i grijesima. I to je prva faza u promjeni društva jer bilo kakvoj fizičkoj reakciji prethodi čvrsta odluka da se to učini a to je u srcu. Zato je i reakciju srca Poslanik nazvao dijelom imana i priznao je kao reakciju, tek ako u našem srcu nema nikave reakcije na te griejhe i nepravde onda je to zabranjivajuće, jer je to znak da smo se navikli i prihvatili to stanje i da ga i mi indirektno podržavamo.
Molimo Uzvišenog da nam da snage i volje da se mi mijenjamo nabolje i da da popravljamo stanje našeg društva.
(Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš, 07.11.2014.)
