HUTBA: ZAPAMTI TO, SINKO DRAGI, DOBRO!

Neka su hvala i zahvala Allahu, dž.š., Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova. Onome koji nagrađuje svačiji trud i koji neće dozvoliti da djela istrajnih na putu dobra propadnu.

Salavati i selami neka su Allahovom Poslaniku i miljneiku Muhammedu, a.s., njegovoj časnoj porodici, uzoritim ashabima.

Uzvišeni Allah kaže: „I oni će reći: Sva hvala neka je Allahu Koji nam je obećanje Svoje ispunio, i u Džennetu nam mjesto darovao, da se u njemu nastanimo gdje hoćemo. Divne li nagrade onima koji su se trudili.“

 Jedne prilike otac i sin su krenuli na putovanje. Za taj put su ponijeli hljeb i osnovne potrepštine, a za vodu su planirali da će je nalaziti usput. Mnogo je hajir česmi gdje ćemo se moći osvježiti ali i manju količinu vode sebi obezbjediti da nam može biti do narednog odmarališta, zaključili su.

Idući tako na putu ugledaše staru, pohrđalu potkovicu. Otac reče sinu da se sagne i da je uzme, a sin odgovori: ma šta će nam hrđava potkovica koja nema nikakve vrijednosti. Ne isplati se sageti, a kamoli je još sa sobom nositi. Otac se sagne i uzme potkovicu te je stavi u torbu.

Idući tako dođoše do jedne varoši. U tom mjestu otac ne govoreći sinu proda onu potkovicu kovaču za dvije pare, te za te pare kupi fišek trešanja koje stavi u svoju torbu. Nastaviše oni put i kada su se podobro odmakli od varoši sin poče osjećati žeđ. Vode što su imali su ispili. Sin se poče žaliti ocu daje žedan, a otac reče, nadamo se da će uskoro biti neki izvor pa da ćemo moći i utoliti žeđ, ali i nasuti nešto vode kjao rezervu.

Međutim, kako god je put odmicao, tako vode nije bilo. Sada se sin uveliko raskukao kako ne može dalje, kako su mu usta suha i kako mu ponestaje snage. Otac uze i baci mu na zemlju jednu onu sočnu trešnju, a sin se sage i brže bolje je pojede. Tako svakih sto metara otac ponovi isto, a sin se svaki put sage da uzme i pojede jednu trešnju. U fišeku je bilo 37 trešanja. To ih dovede i do vode. Otac mu tada reče: Vidiš sinko moj, nisi se htio sageti jednom da uzmeš onu staru potkovicu, a sada si se sageo 37 puta da uzmeš ono što smo za nju kupili. Nadam se da si iz ovog uzeo pouku da više nikada ne odgađaš ni jedan posao i da ga ne potcjenjuješ. Vidiš da ti naizgled bezvrijedna stvar može glavu spasiti.

Ova poučna priča, zaista, donosi puno stvari koje iz nje možemo crpiti. Ali, obzirom da je zimski raspust i da je danas na džumi više djece i omladine nego onda kada su spriječeni i zbog školskih obaveza ne mogu biti tu. Dozvolite da se na kraju obratim našoj djeci i omladini: Draga djeco i omladino, vjerujem da znate da kao što je ovaj sin dobro bio ožednio, da ništa manju žeđ nije osjećao ni njegov otac. Ali to je otac, to je babo – onaj o kojem možda nekada i pomislite kako je star, kako vas ne razumije jer ga je vrijeme pregazilo i kako zaostaje i ne može pratiti sve ono što vi prolazite kroz život. Znajte, draga djeco i omladino da je babo neko ko živi za vas, živi, radi, bori se, ujutro rano na posao odlazi a uvečer prašnjav i umoran se vraća zbog vas. Srce mu je kao Igman kada vidi vas kako nižete uspjehe, kako ste sretni i kako imate sve ono što on nije mogao ni sanjati.

Zato, kada ti otac i majka nešto kažu, pa i kada ti narede da se sagneš i uzmeš mrvu sa zemlje je, jer te vole i znaju da je u tome dobro za tebe. Zapamti to, sinko dragi, dobro.

Allahu učini nas i naše porodice od čestitih i daj da se čestiti na nas ugledaju. Amin.

Učini našu djecu našim ponosom na oba svijeta. Amin

Gospodaru naš, smiluj se našim roditeljima, oprosti im i daj da da nas se nikada ne zastide. Amin!