Opširnije "/>

HUTBA: ULOGA I ZNAČAJ DŽAMIJE

0

Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.

Draga braćo!

Sutra će biti, ako Bog da, svečano otvorenje obnovljene Ferhat-pašine džamije, poznatije kao Ferhadija, u Banjoj Luci. Ferhadija je sagrađena 1579. god., a četnici su je srušili 7. maja 1993. god. Islamska zajednica u BiH je taj datum odredila kao Dan džamija kako bi  jedni druge podsjećali na taj zločin i druge zločine koji su nam se desili u prethodnom periodu i da bi iz toga uzeli pouku. Osim Ferhadije uništenu su još mnoge druge džamije i mesdžidi te drugi vjerski objekti. Prije rata mi smo, prema podacima Centar za islamsku arhitekturu,  imali 1367 džamija i 371 mesdžid ukupno 1738 vjerskih objekata, a tokom rata 726 objekata je uništeno, 487 oštećeno, dakle više od dvije trećine objekata.

Hvala Allahu, mi smo vlastitim sredstvima ali i uz pomoć drugih ljudi uspjeli većinu tih objekata obnoviti. I ne samo da smo obnavljali naše porušene i devastirane objekte mi smo gradili i nove, ondje gdje ih nije ni bilo, tako da danas imamo više nego što ih je bilo prije rata. Iako je neprijatelj srušio veliki broj džamija, evo danas vidimo da nije uspio u svojoj nakani da nas i naš vjerski identitet uništi. Jer iako je uvijek bilo onih koji se bore protiv istine, vjere i džamija uvijek je bilo i onih koji su istinu i vjeru promovisali i žrtvovali se za njih.

Na početku hutbe citirali smo ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: “Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.”

U ovom ajetu se nabrajaju četiri ključne osobine onih koji grade i održavaju džamije: vjera, namaz, zekat i strah samo od Allaha. Na prvom mjestu se spominje vjera u Allaha i onaj svijet, jer oni to čine radi nagrade kod Allaha, zatim se kaže da namaz klanjaju dakle oni u tim džamijama klanjaju i na taj način održavaju ih i nakon izgradnje. Glavni i ujedno najbolji vid održavanja džamije je obavljanje namaza u njima.

Sljedeća njihova odlika je da zekat daju tj. spremni su žrtvovati jedan dio svog imetak jer za izgradnju džamije potrebna su i materijalna sredstva. Četvrta osobina je da oni strahuju samo od Allaha. Svima nam je jasno zašto se navode prve tri osobine ali zašto se spominje ova četvrta koja, na prvi pogled nije direktno vezana za gradnju i održavanje džamija? Historija nam potvrđuje da je uvijek bilo onih koji su sprječavali gradanju i održavanje džamija i zastrašivali one koji su se borili za svoje džamije,  a takvih ima i danas. I uvijek će biti takvih ali istinske vjernike to nije uplašilo i spriječilo da se bore za svoje džamije jer oni strahuju samo od Allaha.

A jedno od pravila, zakona (sunnetullah) koje je Allah uspostavio od stvaranja dunjaluka je da onaj ko se boji samo Allaha taj se ne plaši ničeg drugog jer zna da mu se može desiti samo ono što je Allah odredio. S druge strane onaj ko se ne boji Allaha on strahuje od mnogih i uvijek se u plaši nečeg, bilo za svoj život, imetak, posao, porodicu isl. Dokaz tome su naši hrabri ljudi koji su se u prethodnom sistemu borili za izgradnju džamija, mekteba, vakufskih kuća i sl, hvala Bogu i danas ima takvih ljudi.

Kakav značaj ima džamija u životu muslimana najbolje se može vidjeti iz postupaka Muhamed, a. s., koji je prvu džamiju sagradio u mjesstu Kuba (proveo 4 dana), na putu ka Medini. Dakle on je bio na putu, još nije ni stigao do svog odredišta, a već je bio sagradio džamiju. Kada dolazi u Medinu prvo što je gradio bila je džamija, a tek poslije gradnje džamije sagradio je sebi kuću uz džamiju.

Ali isto tako trebamo znati da je Poslanik lično naredio rušenje jedne džamije koju je Allah nazvao “Mesdžidun dirar” (džamija razdora), jer joj cilj nije bio jačati, već džemat oslabiti i uništiti. Ovim činom Poslanik je jasno poručio da džamija kao zgrada, kao zidovi nije cilj sama po sebi. Muslimani kad grade džamiju, grade mjesto u kojem će graditi sebe, jačati svoj džemat i zajedništvo.

Iz samog naziva džamije mogu se izvesti njene dvije ključne uloge koje ona treba da ima u životu musliamana. Naime u arapskom jeziku za džamiju se koriste dva termina mesdžid i džami’. Mesdžid je mjesto gdje se čini sedžda, a sedžda je čin kojim se pokazuje najveći stupanj pokornosti. Ovim se ukazuje na njenu ulogu formiranja i izgradnje pojedinca kroz vršenje ibadeta a prije svega namaza. Sve dok mi u njima klanjamo mi izgrađujemo sebe ali i gradimo/čuvamo svoje džamije.

Onog časa kad nam san bude draži od namaza, kad ne bude sedžde u džamiji i u kući, kad mektebi opuste a mi se počnemo dičiti visinom munare i džamijskom ljepotom, džamija je srušena, ali ne rukama agresora već našim nemarom, rukama našeg zaborava i zablude i tada je ona uništena. I ako ne dolazimo u njih mi ih već počinjemo rušiti, i samo je pitanje vremena kada će one i fizički nestati sa lica zemlje. Očit primjer možemo uzeti iz crkvi na Zapadu, koje se prodaju jer u njih niko ne dolazi a njihovo održavanje košta te ih iznajmljuju ili prodaju za male pare.

Čak za jedan euro ili dolar, samo da ih se riješe. Dakle ljudi čije su one bogomolje žive oko njih ali ih ne posjećuju i žele da ih se riješe. Nije rijedak slučaj da te crkve kupuju muslimani i pretvaraju ih u džamije. Posjećivanjem džamija i obavljanjem namaza u njima mi  jačamo našu vezu sa Allahom, a nakon toga dolazi do izražaja druga uloga džamije a to je da ona izgradi i ojača naše međuljudske odnose.

Druga ključna uloga džamije je, kako joj i sami naziv kaže, je da okuplja muslimane. Džami’ na arapskom znači onaj koji okuplja, sabire. U džamiji nema razlika među nama i ne smije biti nikakvih podjela. Ni po bogastvu, ni po porijeklu, ni po boji kože, ni po nacionalnoj, ni po stranačkoj niti bilo kojoj drugoj pripadnosti. Svi stajemo jedni pored drugih u safove bez tih podjela. 

Ova uloga džamije da ona okuplja muslimane posebno je aktuelna i izražena u drugom entitetu naše države gdje muslimani Bošnjaci nemaju gotovo nikakvih prava. Jedino se u džamiji mogu bezbijedno okupiti. To je dodatni razlog da pomognemo našoj braći da izgrade džamije u kojima će oni pronaći sreću i mir u svom teškom i napaćenom svakodnevnom životu. “Ko sagradi džamiju, makar tako malehnu kao što je čapljino gnijezdo ili manje od toga, Allah će njemu sagradti kuću u džennetu.” (Ibn Madže)

Danas će hutbu u Ferhadiji džamiji održati bivši Banjalučki muftija Edhem ef. Čamdžić koji je dao veliki doprinos njenoj obnovi. Između ostalog on u svojoj hutbi poručuje:

Budimo sretni što smo se vratili na svoje toprake, što jedni drugima pomažemo, što smo milostivi jedni prema drugima, što smo pravedni, što čuvamo svoje duše od nepravde i zuluma, što ne sijemo mržnju, što se suzdržavamo od govora mrženje, što širimo ljubav.

Zidanjem Ferhadije obećali smo Dragom Allahu da ćemo ostati zajedno, čuvati muslimansko jedinstvo, da ćemo jedni drugima oprostiti, pomagati druge, posebno nemoćne, ugrožene i nezbrinute, a u zadnje vrijeme, sve više zaboravljene heroje- povratnike na njihova stoljetna ognjišta. I Svemogući Allah, dž.š., nam je naredio u Kur'anu: “Pomažite se u dobročinstvima i bogobojaznosti, a ne pomažite se u grijesima i neprijateljstvima.”

Zato se upitajmo koliko smo jedni drugima pomogli, koliko smo jedni drugima oprostili? Kao što su Bošnjaci 1941. godine, kada je Evropa drhtala pod čizmom fašizma, iz Ferhadije tražili zaštitu Jevreja, Srba, Roma i svih naprednih antifašista, tako i danas iz Ferhadije tražimo, da Država bude jednko-pravedna prema svim svojim građanima.

Zato Ferhadija i mi danas iz Ferhadije, također tražimo, da sve vjerske zajednice moraju biti jednako tretirane, od strane Državne vlasti i međunarodne zajednice. U našim selima i gradovima ima puno povratnika, koji su se izjasnili, da su Bošnjaci i Bošnjakinje, i popisom potvrdili svoje staro historijsko bošnjačko ime, koje im je više od 150 godina zabranjivano.

Potvrdili su da im je maternji jezik Bosanski i da im je vjera Islam,  da su u inostranstvu privremeno, jer se još uvijek ne mogu vratiti na svoja radna mjesta, odakle su protjerani tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kako je moguće da Država uskraćuje prava pojedinim roditeljima, da im djeca uče nacionalne predmete na njihovom maternjem bosanskom jeziku u osnovnim školama.

Ovim roditeljima, a prije svega njihovoj djeci, treba pomoći, koja se moraju školovati i ići u škole, kao i sva djeca svijeta. Sa ovog časnog mjesta želim bolju sreću, bolju budućnost, svim ljudima, da se jednako tretiraju, da se niko ne satanizira, i da se niko ne osjeća građaninom drugog reda.

Na kraju draga braćo, svima Vama, našoj braći prognanicima po bijelom svijetu, a posebno našim čestitim povratnicima, koji su se vratili, da sa Ferhadijom dijele sudbinu sreće i blagostanja, pa ako bude trebalo i povremene nedaće s kojima će se sučeljavati, čestitam njeno ponovno uzdizanje i našu odlučnost, da s Ferhadijom ostanemo do Kijametskog dana, ako Bog da.

Također se zahvaljujem našim vrijednim imamima, koji su danonoćno bili na usluzi našim čestitim Bošnjacima, ulijevajući im nadu za opstanak i uspješno obnavljanje njihovih spaljenih i uništenih imanja.

KOMENTARIŠI ČLANAK: