Opširnije "/>

HUTBA: ODNOS PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM

0

Draga i poštovana braća danas ćemo govoriti o karakterističnoj skupini ljudi koja živi sa nama s ciljem da ukažemo na posebna prava koja te osobe zaslužuju. Riječ je osobama s invaliditetom. Danas je u svijetu broj osoba s invaliditetom tj. posebnim potrebama dostigao cifru od 610 miliona, a od njih 400 miliona je u tzv. Zemljama razvoja. Po podacima Svjetske Banke takve osobe čine 15% stanovništva u svakoj zemlji, a u našoj zemlji koja je preživjela agresiju i rat taj procenat je još veći.

U posljednje vrijeme posvećuje se veća pažnja takvim osobama, pa su usvojene konvenkcije o njihovim pravima i određen se jedan dan u godini kao njihov dan kako bi se skrenula pažnja na njih, njihove živote i prava. Ovom prilikom želimo naglasiti da je islam prepoznao njihove potrebe i traži od svojih sljedbenika da se prema tim osobama odnose na adekvatan način. Naš Poslanik i najbolji učitelj nam je u tome najbolji uzor.

Muslim bilježi da je  Enes, r.a., rekao: ”Došla je jedna žena kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja nije bila potpune pameti i rekla: ‘O Allahov Poslaniče, imam neku potrebu kod tebe’, a Poslanik joj reče: ‘Sjedi, i na bilo kom mjestu u Medini da me vidiš ja sam tu da ispunim tvoju potrebu.’ Zatim je žena sjela pa je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo i tako ostao sve dok nije riješio njen problem.”

Omer ibn Abdulaziz je tražio od svojih namjesnika da mu pošalju spisak slijepih, sakatih, paralizovanih i osoba sa drugim bolestima koje ih sprječavaju od dolaska na namaz, pa kada su mu dostavili te spiskove on je odredio svakoj slijepoj osobi drugu osobu koja će je voditi i paziti, a na dvojicu paralizovanih odredio je po jednu osobu da ih pazi i njeguje.

Obratimo pažnju draga braća na činjenicu da je ovaj časni halifa akcenat stavio na obavljanje namaza u džematu, smatrajući to velikom obavezom ali i vidom njihove uključenosti u društvo. On je dobro znao da oni mogu obavljati namaz i u kući, ali on želi da oni dolaze u džamiju, da komuniciraju i druže sa drugim ljudima. Ovim postupkom on ukazuje na značaj namaza u džematu ali istovremno i potrebu njihove uključenosti u društvo. Šta danas reći o našem odnosu prema namazu općenito, a pogotovu namazu u džematu?

Historija je također zabilježila da je emevijski halifa El-Velid ibn Abdulmelik bio prvi koji je naredio da se osnuju centri i instituti za njegu osoba sa posebnim potrebama. On je 88.h.g. ili 707 godine po Isa. a.s., osnovao prvu takvu instituciju. Također je osobama sa invaliditetom odredio mjesečna primanaja rekavši im „Nemojte moliti od ljudi.“ I odredio je svakoj slijepoj osobi ili invalidu u jednu ili obje noge drugu osobu koja mu je pomagala. Paralizovanim je odredi drugu osobu da im pomažu.

Islam je pažnju prema ovim osobama uzdigao na visoko mjesto tako je odredio da je zadovoljavanje njihovih potreba preče i ispred zadovoljavanja potreba zdravih ljudi. Koliko je to značajno možemo vidjeti iz činjenice da je jedina kritika koju je naš časni Poslanik Muhameda, a.s, dobio od Svog Gospodara bila zbog toga što nije dovoljno pažnje posvetio osobi s invaliditetom.

Naime jednom prilikom dok je Muhamed, a.s, bio još u Mekki prišao mu je slijepi musliman po imenu Abdullah ibn Ummi Mektum, prišao mu je da ga pita nešto o vjeri, a u tom trenutuku Poslanik je bio u razgovoru sa nekim uglednim Mekkelijom kojeg je pokušavao prevoliti u islam. Pa kada mu je prišao Poslanik se namrštio kao da je želio reći sačekaj malo.

Iako slijepac nije vidio njegovu namrgođenost, iako mu Poslanik nije ništa loše rekao, i kao takav nije vidio niti čuo ništa loše, ali  Uzvišeni Allah je kritikovao Poslanika i objavio mu sljedeće ajete. “On se namrštio i okrenuo  zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi  i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako! Oni su pouka – pa ko hoće, poučit će se!” (Abese, 1-12.)

Uzvišeni Allah je kritikovao svoga Poslanika koji je ostavio musliman slijepu osobu tj. osobu sa invaliditetom da čeka dok on završi razgovar koji je počeo sa zdravim čovjekom. Jedna od poruka koju možemo uzeti iz ovog događaja jeste da osobe sa invaliditetom imaju prednost pri zadovoljavanju njihovih potreba. Allahov Poslanik je često kasnije znao reći Abdullah ibn Ummi Mektumu: „Dobro došao onaj zbog kojeg me je moj Gospodar kriitikovao.“

Ovi ajeti su dokaz istinitosti poslanatva Muhameda a.s., jer da je on pisao Kur'an kako neki lažno tvrde onda sigurno ne bi sam o sebi ovu kritiku napisao. 

Allahov Poslanik, sa.v.s., je osobama sa invaliditetom povjeravao odgovrne poslove koje su oni mogli raditi. Tako je Abdullah ibn Ummi Mektuma u dva navrata ostavio u Medini kao svog zamjenika kada je on, s.a.v.s, izlazio u vojne pohode.

Kakav treba biti naš odnos prema osobama s invaliditetom? Prije svega trebamo ih podsjećati da bolest ili drugi vid nedostatka koji im se desio je Allahova odredba i iskušenje njima ali i nama, članocima njihove porodice  ali i komšijama i sugrađanima. Iskušenje njima pa ako budu strpljivo podnosili tu Božiju odredbu Uzvišeni Allah će ih nagraditi za taj sabur.

Jedna žena koja je imala epilespiju je došla Poslaniku, a.s, i rekla mu: “Ja imam epilepsiju (padavicu), pa se otkrije moj stidni dio tijela, pa zamoli Allaha za mene.” – “Ako hoćeš zamolit ću Allaha da te izliječi, a ko hoćeš osaburi i imat ćeš džennet.” Reče joj Poslanik, .a.s. On je rekla: “Strpit ću se.” Zatim je dodala: “Ali mi se otkrije stidni dio tijela, pa zamoli Allaha da mi se ne otkriva stidni dio tijela.” Pa je Allahov Posalnik zamolio za to. (Buhari)  

U hadisima se također obećava ista nagrada onom ko osaburi na gubitku vida.

S druge strane njihove bolesti i nedostatci su iskušenje i za nas kako ćemo se ponašati prema njima. Kada je u pitanju naš pdnos prema njima prije svega zabranjeno je njihovo ismijavanje i omalovažavanje. U suri Hudžurat Uzvišeni Allah nas upozorava:

“O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (Hudžurat, 11.)

Sljedeća naša obaveza prema njima je da ih prihvatimo u našem društvu i da ih ne izbjegavamo, nego da ih tretiramo kao sebi ravnim u poslovima i postupcima koji oni mogu raditi i činiti. Zatim je naša obaveza da im olakšavamo koliko možemo izvršavanje njihovih svakodnevnih poslova i obaveza.

Želim ukazati na dvije greške koje često pravimo prilikom komunikacije sa slijepim osobama. S obzirom da mi znamo kako im je Allah podario sposobnost razlikovanja osoba po glasu i onda mi često prilazimo i pri susretu sa njima pitamo ih znaš li ko sam ja? To dovodi njih u nezgodan položaj i neprijatnost jer i mi koji vidimo i čujemo nekada se ne momžemo sjetiti imena osobe koju znamo i viđamo a kako tek oni.

Druga priemjedba je da nekada kada neko ide sa sleijepom osobom mnogi je poselame/pozdrave ali kada ta osoba sama ide onda je neki od ti istih osoba i ne selame/pozdravljaju, na taj način mi ih tretiramo nevidljivim i beznačajnim.

Molim Allaha da nam istinu pokaže istinom i učini nas njenim sljedbenicima, a neistinu nestinom i da budemo daleko od nje.

Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš,  4.12.2015. godine

KOMENTARIŠI ČLANAK: