HUTBA: 2119. JE GODINA
Hvala i zahvala neka su Allahu Uzvišenom, Vječnom, Živom, On je Onaj koji sve stvara i kome ćemo se svi vratiti.
Salavati i selami neka su na Allahova poslanika i Njegova miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i uzorite ashabe.
U današnjoj hutbi ćemo ići u budućnost. U toj budućnosti je 2119. godina. U toj godini sa ovog minbera, ako Allah to dozvoli, hutbu će držati neki drugi hatib. U tim saffovima gdje sada vi, draga braćo, sjedite, sjedit’ će i tog hatiba slušati neki drugi ljudi. Od nas koji smo danas u ovoj džamiji, pa čak i najmlađi koji su među nama, 2119. godinu vjerovatno ćemo dočekati u našim drugim kućama, kućama koji se zovu kaburovi.
2119. godine, dok budemo ležali u kaburovima i već odavno budemo prekriveni velom zaborava, a odavno zaboravljeni od naših potomaka koji su nam prestali slati selame i za nas upućivati dove. Oni su se zabavili sobom i svojim voljenim. Ipak, ponekad kraj tvog i mog već oronulog, nakrivljenog, a vrlo često u dubokoj travi skrivenog nišana prođe neki neznan prolaznik koji te obraduje selamom i dovom, ali daleko je više onih koji ne obraćajući pažnju gaze po tebi.
Eh da, i ja i ti smo imali naše voljene i bili smo voljeni. Ali, sad, naše prostrane kuće smo zamijenili tijesnim kaburima. Svaku noć i svako jutro, nama i našim kabur-komšijama se prikazuju naša mjesta u Džennetu ili u Džehennemu, ovisno, koje sebi i kakvo vječno prebivalište pripremio.
Evo sad, u ovom momentu čujem lance, čujem plač, krike i uzaludno kajanje mog kabur-komšije sa lijeve strane. Duboko uzdišući, satalno ponavlja: da sam bogdo zemlja ostao.
Nemalo zatim, čujem i svog kabur-komšiju sa desne strane kako smirenim i spokojnim glasom u blagostanju ponavlja: moj namaz, moj spas.
Često se prisjetim onog momenta kada je sve prestalo. Bože, bilo je to, zaista, iznenada, sasvim neočekivano. Sjećam se, prvo što mi je naumpalo te, prve, mračne kaburske noći: Bože, pa ovo je, istina. Sve što sam slušao od svog imama u mektebu, sve što je naš imam petkom govorio i u što sam polovično vjerovao – bilo je istina.
Sve moje dotadašnje brige: porodica, kuća, posao, krediti, sve, baš sve brige su se pretvorile u samo jednu: kako račun položiti!?
Svakodnevno se prisjetim i jednog, meni čudnog mladića koji je svakodnevno, skoro uvijek u isto vrijeme prolazio pokraj moje kuće. Znao sam kuda ide, ali sam se trudio da o tome ne mislim. Znajući da sam tim putem i ja trebao krenuti, jer to je bio Pravi put.
Sjećam se svih svoji propusta i razmišljam: o Bože, kako bih to iznova, drugačije uradio. Ali, na kraju, rečenica koju evo ni sam ne znam koji put ponavljam sam sebi: nema više iznova.
Evo, ponovo, ponovo čujem onog istog čovjeka sa svoje desne strane kako smireno i zadovoljno ponavlja: moj namaz, moj spas.
Pomozi nam, Gospodaru, da vrijeme, sahate, minute i sekunde koje imamo uzalud ne trošimo.
Uzvišeni Allahu, učini nas da budemo od onih koje si u Kur'anu opisao: “Ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.” Amin
*Hutba inspirisana video klipom www.exitmediafilm.com te preseljenjem na ahiret dragog insana, džematlije, učenika i prijatelja Rehić Admira. Da mu se Uzvišeni smiluje. Amin
“Egipatska džamija” – Stari Ilijaš; 22.03.2019. godine
Hutbu održao: Amel ef. Muminović
