DŽIHAD PROTIV NEFSA (SAMOG SEBE)
Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.
Radi pogrešnog razumijevanja i interpretecije termina džihad govorimo, jer postoje oni koji žele islam i muslimane bez „boje i mirisa“ da se utope u druge i da budu neprimjetni bez svog identiteta i prepoznatljivosti, s druge starne postoje i oni koji prenaglašavaju razlike i žele muslimane uvesti u rat protiv čitavog svijeta. I jedni i drugi se pozivaju na islam i često svoje postupke pravdaju Kur'anskim ajetima i Poslanikovim hadisima. Danas je termin džihad jedan od najrabljenijih.
Riječ džihad znači ulaganje truda, snage da Allahova riječ bude gornja. Džihad kao takav ima više vrsta. Po klasifikaciji Ibn El-Kajjim postoje četiri vrste džihada: džihad protiv nefsa (samog sebe), džihad protiv šejtana, protiv nevjernika i protiv munafika. Svaka od ovih vrsta ima podvrste shodno sredstvima i načinu vođenja. Tako da na kraju imamo 13 stupnjeva džihada. Svaki musliman shodno potrebi i svojim mogućnostima treba da praktikuje neke od ovih vrsta, jer nam Allahov Poslanik poručuje: „Ko umre a nije primjenjivao džihad u svome životu, ili barem pomišljao na to, umro je kao djelimični munafik.“ (Ebu Davud)
Prva vrsta koju spominje Ibn El-Kajjim, ali i drugi učenjaci, jeste džihadun-nefs (borba protiv svojih poriva i slabosti) pod njim se misli na ulaganje truda da se čovjek pridržava Božanskog programa koji je objašnjen u Kur'anu a praktično ga realizovao Poslanik. Da bi to čovjek primjenio u svom životu mora se boriti sa svojim nefsom ili drugim riječima sa samim sobom, jer ako duša bude prepuštena svojim strastima i porivima, bez njenih korektiva kao što su vjerovanje, razum i savjest, nefs će čovjeka odvesti sa Pravog puta i on će početi lijeno vršiti obaveze i dobra djela, a poletno će slijediti strasti i činiti loša djela.
Sjetimo se da je Uzvišeni Allah stvorio tri vrste stvorenja: meleke, koji imaju razum, ali nemaju porive i strasti, druga vrsta koja nema razum i koju pokreću samo nagoni, to su stoka, zvijeri i druge životinje, i treća vrsta je čovjek koji ima i razum, ali i strasti i kada ih uzdigne njihov razum mogu dostići stepen meleka, a ako se povedu za svojim strastima i nagonima onda se spuštaju na nivo životinja.
Stoga je obaveza čovjeka da uloži trud i da svoj nefs unaprijedi i oplemeni, da ga ne zanemari i pusti u zabludu. Nefs je podložan za oboje, spreman je na griješenje ali i na bogobojaznost. Na stepen bogobojaznosti se uzdiže treniranjem, borbom i oplemenjivanjem, kako nas uči Uzvišeni: Tako mi duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (Šems, 7-10.)
Uspjet će onaj koji se očisti od nevjerovanja i ružnih osobina kao što su licemjerje, zavist i sl., a da bi se to uspjelo potrebno je veliko odricanje od laži, ružnog govora, ružnih djela i s druge strane ulaganje truda da se čine dobra djela. Ukoliko taj trud i nastojanje bude radi Allaha i Njegova zadovoljstva, on će bez sumnje dati dobre plodove i rezultate. Uzvišeni Allah kaže: One koji se budu zbog Nas (tj. na Našem putu i radi našeg zadovoljstva) borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (Sura Ankebut, 69.)
Kur'an nam spominje da čovjekov nefs često čovjeka nagovara na činjenje ozbiljnih prekršaja koji čovjeka vode u propast. Jedan od njih je i bespravno ubijanje. Čak je i prvo ubistvo u ljudskoj povijesti počinjeno na nagovor čovjekovog nefsa koji podstiče na zlo. Ademov sin je ubio vlastitog brata koji nije ništa loše uradio i koji mu je čak govorio: “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (Sura Maide, 28.) Ovaj ubjedljiv savjet ga nije odvratio od činjenja gnusnog zločina.
I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (Sura Maide, 30.) Tada nije postojalo društvo, pa da kažemo društvo ga je nagovorilo i on je bio žrtva društva. Ne, on je bio žrtva svoje strasti i nefsa koji nagovara na zlo. Stoga nije čudo da nam islam nalaže da se borimo sa svojim nefsom i da ga treniramo da bude bogobojazan vjernik i čini dobro ljudima. Ahmed bilježi hadis da je Allahov Poslanik na Oprosnom hadžu rekao: „Hoćete li da vas izvjestim o vjerniku: to je onaj od koga su ljudi sigurni za svoje imetke i svoje živote. A musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni ljudi. Mudžahid je onaj koji se bori sa sobom da bude u pokornosti Allahu, a muhadžir je onaj koji napusti griješenje i grijeh.“
Božiji Poslanik ovdje ukazuje na smisao vjere koji ljudi često zaboravljaju, tako je najvažnija odlika imana (vjerovanja) da ono bude ishodište sigurnosti za ljude i da su ljudi sigurni od vjernika da im on neće ugroziti njihove živote niti imeteke. Najvažnija odlika islama treba biti da je on izvor mira za muslimana i one oko njega i da ljudi budu mirni od njegova jezika i ruke, te da ih od ta dva njegova organa ne zadesi nikakva neugodnost. Za džihad je najvažnije da se čovjek bori sa samim sobom i da se ne zadovolji samo sa borbom sa vanjskim neprijateljem, a da zapostavi svoj nefs. Najvažnija odlika hidžre je napuštanje grijeha i griješenja, a ne samo svojih domova.
Imam Gazali opisujući nefs kaže da je on u stanju strasti životinja, u stanju sržbe lav, u nevolji je poput djeteta, u blagodati je silnik kao faraon, u gladi luđak, a u sitosti razmetljivac. Ako je zasitiš obijesna je i vesela, a ako je izgladniš vrišti i očajava.
On kaže da je džihad (borba) protiv nefsa teška iz dva razloga:
1. To je unutrašnji nevidljivi neprijatelj, a inače je poznato u životu kada je lopov neko od ukućana teže ga je se sačuvati.
2. Nefs (ego) je dio nas i on nam je drag. Ako čovjek voli svog neprijatelja kako će mu se suprostaviti? Jer čovjek je slijep kada su u pitanju mahane voljenog. Zato često ne vidimo svoje propuste i propuste svoje djece, ali odmah uočimo propuste drugih. Stoga čovjek često za svoje postupke na koje ga nagovara nefs (ego) pronalazi izgovore i opravdava ih.
Borba (džihad) protiv nefsa (ega) se ogleda u sljedećem:
1. Tjerati nefs (ego) da spozna i nauči istinu (uputu). Nefs voli uživanje i odmor, a ne voli učenje, žrtvovanje, vrijeme i upornost.
2. Nastojati primjeniti ono što je čovjek naučio i saznao izvršavajući naređeno a izbjegavajući zabranjeno. Ovo je još teže od prvog. Sama spoznaja i znanje, bez primjene toga neće nam puno koristiti. Kao kada bi uzeli lijek u ruke i premetali ga, a ne upotrijebili. Najbolji primjer je šejtan koji zna ali ne postupa po znanju i kakav mu je kraj.
3. Da čovjek podstiče svoj nefs (ego) na širenje tog znanja, tj. da i druge pouči, a najprije svoje bližnje. Dobijamo i njihovu nagradu a da njima ništa neće biti umanjeno.
4. Navikavati nefs (ego) na sabur na poteškoćama na tom putu.
Na taj način čovjek može svoj nefs (ego) koji ga u osnovi nagovara na zlo, pretvoriti u nefs koji sam sebe kori i li kori čovjeka kada pogriješi a kojom se Uzvišeni Allah kune. Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi i kunem se dušom koja sebe kori. (El-kijame, 1-2.)
(Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš, 31.10.2014.)
