U ODGOJU DJECE NEMA MJESTA ZA SRDŽBU

U pogledu ispoljavanja srdžbe, postoji više vrsta ljudi, kao što je rekao  Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu: “Zaista među vama (potomcima Ademovim) ima onih koji se sporo ljute, a brzo odljute, i onih koji se brzo naljute i brzo odljute, a ima i onih koji se brzo naljute, a sporo odljute. Zaista su najbolji oni koji se sporo naljute, a brzo odljute, a najgori su oni koji se brzo naljute, a sporo odljute (oproste).”  (Tirmizi, Sunen, 2191)

Ljutnja nije bolest za koju nema lijeka.  Mnogi očevi i majke, čija srdžba nije imala granice, pronašli su način da obuzdaju svoju srdžbu i da se u odgoje djece vode razumom i mudrošću. Svaki roditelj samo sa upornošću i strpljenjem može postići da bude od onih najljepše opisanih u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Da bismo ti pomogli da to postigneš, nudimo ti neke načine liječenja srdžbe:

Oče,  ostavi svoju ljutnju ispred vrata!

Svakog dana vraćao bih se s posla umoran, a moja supruga dočekivala bi me pričajući mi o problemima koja su djeca napravila taj dan.  Djeca bi trčala oko mene, veselo se igrajući, jer su poželjeli babu, a ja, obuzet umorom i potrebom za odmorom, nisam mogao da slušam ni dobro ni loše, samo sam želio mir i tišinu. Međutim, to je bilo nemoguće. Nervozan, brzo bih se naljutio i počeo da galamim na njih. Tako bih, ne želeći to, njihovu radost i sreću zamijenio tugom.

Jednog  dana moj sin mi reče: “Babo, prije nego što uđeš u kuću, ostavi ljutnju ispred vrata!” Tog trenutka nisam pridavao pažnju njegovim riječima, niti sam razmišljao o onome što mi je rekao. Poslije nekoliko dana čuo sam hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

“Trojica su pod Allahovom, azze ve dželle, zaštitom: onaj ko izađe u borbu na Allahovom putu – on je pod Allahovom, azze ve dželle, zaštitom sve dok ga ne usmrti pa uvede u Džennet ili ga vrati s nagradom koju je dobio i ratnim plijenom; drugi je onaj ko ode u džamiju, i on je pod zaštitom Uzvišenog Allaha sve dok ga ne usmrti pa uvede u Džennet ili ga vrati s nagradom koju je dobio i plijenom; i treći je onaj ko pri ulasku u kuću nazove selam, on je pod Allahovom, subhanehu ve te‘ala, zaštitom.” (Sahihul-edebul-mufred, 832)

Odlučio sam da ostavim ljutnju ispred vrata i uđem u kuću donoseći im mir i radost. Kako bih ovo postigao, po povratku s posla, prije nego što bih pozvonio, zastao bih minutu ili dvije, te zamolio Gospodara:  “Allahu moj, Ti najbolje znaš koliki je moj umor, ali ova dječica unutra nemaju drugog babe osim mene, pa, molim Te, pomozi me protiv moje srdžbe…!”

Spomenuo bih Allaha i otvorio vrata. Tako mi Allaha, kao da bih otvorio vrata milosti. Moj Gospodar opskrbio bi me snagom, ni sam ne znam odakle je dolazila. Savladao sam svoju srdžbu, ostavljajući je ispred vrata, kao što me je posavjetovao moj voljeni sin.

Majko, istuci jastuk, nemoj mene!

Bila sam majka čija srdžba nije imala granicu, sve dok nisam došla na sljedeću ideju: Kada god bi me moj sin naljutio, te me obuzela srdžba pa bih posegnula za udarcem, okrenula bih se od njega i brzo otišla u spavaću sobu, uzela bih prut i njime tukla jastuk, bez imalo milosti prema njemu. Činila sam to sve dok ne bih potrošila energiju i izbacila iz sebe svu srdžbu koju sam osjećala. Potom bih se smirila i vratila se svom sinu, kako bih ga odojila, a ne samo istukla.

Minuta bez djece

Razmišljala sam o razlogu svoje srdžbe i shvatila da sam se previše posvetila djeci, i brizi o njima, zaboravljajući sebe i vlastite potrebe. Odlučila sam da primijenim hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista tvoje tijelo ima kod tebe pravo (na odmor), i tvoje oko ima kod tebe pravo (na san), i tvoja porodica ima kod tebe pravo (na uživanje i druženje), i tvoji posjetioci imaju kod tebe pravo (da ih ugostiš i s njima posjediš). Pa daj svakome njegovo pravo!” (Albani, Sahih, 7946)

Čovjek na prvom mjestu mora dati pravo sebi, pa tek onda će moći drugima dati njihovo pravo. Odlučila sam napraviti tabelu malih stvari koje me čine sretnom. Dok sam bila odmorna i raspoložena, sjela sam i na komad papira zapisala stvari koje bi me usrećile, ma koliko izgledale male, kao što je: čaša soka ili šolja kahve, pogled s balkona, kratki odmor u mesdžidu, čokolada, sladoled… Zalijepila sam ovaj papirić na frižider, kako bi mi uvijek bio na vidiku. Kada bi me obuzela vatra srdžbe, žurno bih otišla do frizidera čitajući tabelu koju sam napravila. Uradila bih nešto sa spiska što bi me učinilo sretnom, iako je malo, zatim bih se vratila sinu smirena i spremna da ga savjetujem.

Kako skratiti vrijeme ljutnje?

Jedan od očeva kazuje: Ljutio sam se na djecu jako puno i smatrao sam to normalnim, jer bi me često uznemiravali. Jednog dana, moj stariji sin reče mi: “Babo, zaista se ti puno ljutiš, a time nas ne odgajaš. Možeš li skratiti vrijeme svoje ljutnje?”

Njegove riječi su me pogodile, htio sam obuzdati svoju ljutnju i  smanjiti vrijeme koje s njima provodim u srdžbi.  Ubrzo sam došao do veoma žalosnog zaključka: U srdžbi provedem  sat i po s njima, a ja sam vrlo zauzet roditelj, u kući ne provodim više od dva sata dnevno. Znači, više od pola vremena koje budem s djecom, ja sam ljut.

Morao sam da presudim svojoj srdžbi i da joj oduzmem vrijeme. Uzeo sam sat, kako bih tačno znao koliko sam vremena ljut. Postavio sam sebi zadatak da ne smijem biti ljut više od pet minuta. Obavijestio sam svoju suprugu o tome, kako bi mi pomogla u ostvarenju cilja. I zaista, namjestio bih alarm na pet minuta, ljutio bih se sve dok sat ne bi zazvonio, onda bih duboko udahnuo i rekao:  “Vrijeme srdžbe je isteklo!”  I zaista, uspio sam! A naučio sam i svoju djecu kako da savladaju srdžbu.

Pismo kao zamjena za govor

Ja sam vrlo ljuta majka. Kada neko od moje djece pogriješi, glasno vičem i tučem ih, to potraje desetak minuta. Poslije nekog vremena umorila sam i sebe i svoju djecu, pa sam klanjala dva rekata, plakala sam Allahu, subhanehu ve te‘ala, i molila Ga da ublaži moju srdžbu i olakša i meni i mojoj djeci. Drugi dan pronašla sam način protiv srdžbe i primijenila ga s djecom.

Kada pogriješi neko od moje djece, suzbijem svoj bijes i šutim, izađem iz sobe i odem da im pišem pismo. Na mali papir, kratkim riječima, napišem im grešku koju su učinili, kako su trebali postupiti, da ja ne galamim iz poštovanja prema njima, ne tučem ih zato što ih volim, te kako da isprave svoju grešku… Izađem iz sobe ne govoreći ništa, dam im papir i odem. Odgovore mi isto pismom, ispravljajući grešku. Tako mi Allaha, ova pisma su mi bila idealna zamjena za galamu i udarce. Moja djeca su poslušna, a ljubav i poštovanje rastu…

Sinčiću moj, kako da se prestanem ljutiti?

Uzrujao bih se na svaku pogrešku koju bi učinio moj stariji sin. Puno sam ga udarao, a poslije bih se kajao zbog svog pretjerivanja u strogoći prema njemu. Rekao sam mu: “Kada vidiš da sam se jako razljutio zbog tvog postupka, podsjeti me na hadis Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ‘‘Ne ljuti se! Ne ljuti se!”  (Tirmizi, 2020) Na taj način savladao sam svoju srdžbu.

(Iz knjige: “700 fikretun fi terbijetil-ebnai”, Abdullaha Abdul-Mutaa / Prevela: Amina Hadžić-Jahić)