KAKO DA ŠUTIM KADA LAŽU NA POSLANIKA?

0

Jučerašnja događanja su me prvenstveno potakla na razmišljanja o Poslaniku i njegovom odnosu prema mušricima. Svako ko makar na osnovnom nivou poznaje Poslanikov životopis zna kroz kakve je nedaće prolazio, na kakve su ga sve načine ponižavali i vrijeđali, kako su spletkarili. A kako je on na to uzvraćao? Kada je to Poslanik uzvratio ubistvom? Zar nije na najljepši način pozivao u islam? Zar nije bio primjer strpljenja i lijepog ponašanja, primjer ljudskosti, tolerancije, blagosti?

Neću pisati o teorijama zavjere, niti izlagati svoje zaključke o tome ko stoji iza ovoga. Ne zato što vjerujem da iza onog juče ne stoji neki pokvareni um koji želi zlo muslimanima, nego zato što nemam nikakvih dokaza za to. I ja bih voljela da da to nisu muslimani uradili, jer sam, kao i svaki drugi racionalni musliman, svjesna kakve će posljedice sve ovo ostaviti na sve one divne, umjerene, miroljubive muslimane u Francuskoj, Evropi i cijelom svijetu. Uostalom, kao i svaki napad koji počini neki nafiksani fanatik i kaže da tako brani islam i muslimane. Što nas prvo ne pitaju bismo li mi da nas tako ‘brane’? Da li je Ahmed, policajac koji je jučer ubijen, želio da ga neko onako ‘brani’?

Najlakše je reći: ovo su sve drugi smislili. Konstantno bježimo od realnosti objašnjavajući sebi stvari pričom o toj nekoj naivnosti muslimana. Valjda jer nam tako bude lakše. Je li tu kriv taj Neko, ili su krivi oni koji dozvoljavaju da ih se koristi na taj način? Jesu li krivi oni ili muslimani koji, umjesto da koriste ‘oružja’ koja im je Bog propisao, furaju neke barbarske fazone, uvjereni da čine dobro za islam? Ne kontam kako se ne zapitaju zašto bi postojao Sudnji Dan ako su oni tu zaduženi da donose presude – još gore, da ih sprovode po vlastitom nahođenju.

Znam da neki od vas misle da nema potrebe da se reaguje. Kao, šta se mi imamo braniti, nismo mi nikoga ubili. Nisam ni ja, nemam se ni ja šta ‘braniti’, ali mi je dosadila ova šutnja i slijeganje ramenima. Duboko vjerujem da nam je dužnost ograđivati se od onih koji čine zlodjela, da nam je dužnost konstantno podsjećati da islam nije takav, i riječima i djelima. Ponajviše zato što među nama, koji se nazivamo muslimanima, postoje oni koji ne šute! Pričaju besmislice, smatraju da bismo se, onako kolektivno, trebali zaletjeti i ‘osvetiti se’ svima koji ne misle kao oni. Takvi pozdravljaju nedjela poput jučerašnjeg, jer smatraju da je to ‘borba’. To što isti takvi dangube satima po internetu kontajući koga sljedećeg da oharame, a istovremeno se vrlo vjerovatno ni ne zapitaju koliko rade po pitanju pravog džihada, onog ličnog – to ništa.

Naravno da me boli kada ismijavaju Poslanika. Boli me dvoličnost Evrope i svijeta prema muslimanima, sve to me boli, kao i svakog drugog muslimana. Ali, puno više me boli i brine kada oni, koji za sebe tvrde da su muslimani, lažu na Poslanika, i riječima i (ne)djelima. To mi je veći problem od karikatura koje nacrta neki tamo nemusliman.

I još nešto… Nemojmo biti nepravedni prema Palestincima i povlačiti neke paralele između Palestine (i drugih rana Ummeta) i ovih nedjela. Palestinci su napadnuti i opljačkani, Palestinci su žrtve izraelskih koljača, Palestinci i Palestinke žive džihad desetljećima. A, koliko znam, ni Pariz ni Sidnej nisu u Palestini.

(Piše: Fatima K. / divithana.com)

Podijeli.
KOMENTARIŠI ČLANAK: