NE VOLIM PRAVITI NEUGODNOST MOME SAGOVORNIKU

Zahvaljujem Allahu Uzvišenom s prva i s kraja, u dobru i tegobama, i mir Božiji i spas prizivam učitelju čovječanstva, donosiocu vijesti radosne, Muhammedu, odabraniku, poslaniku ummeta najboljega, citirajući njegovu izreku sa zadovoljstvom: „Ne volim praviti neugodnost mome sagovorniku.“, jer nas on kroz obične i male pouke uči velikim stvarima i metodama uz čiju primjenu bi cijeli svijet bio sretan, zadovoljan i miran, a svjedoci smo da od istoka pa do zapada, sa sjevera do juga, svi zabrinuto kazuju od pomankanju mira, zadovoljstva, sreće, sigurnosti, nade i drugih dobara. Zašto? Zato što smo siti materijalizma, a izgladnjeli duhovno; siti smo uređenja i zakona, a nedostaje nam pravde; puni smo informacija i znanja, ali fali nam ljudskosti; poznajemo bonton, ali nema moralnosti; sve vrvi od ljudi, ali nigdje Čovjeka; obrazovne institucije rade i podižu se nove, ali nema odgoja. Zbog toga svi patimo i patnja neće prestati dok se u ljudima ne probudi čovječnost, humanost, dobrohotnost i druge vrline i vrjednote sabrane u jednu riječ – istinska vjera u Boga Svevišnjega.

Iskrenost i uvažavanje

A šta nam to nudi ova izreka Poslanika, Allah mu mir i spas darovao: „Ne volim da pravim neugodnost mome sagovorniku.“ Ona nam nudi odgojni koncept odnosa prema drugome, jer život u cijelosti je samo odnos prema sebi i drugima. To je dvosmjerna komunikacija, odnos, poslovanje, uvažavanje, … i ako na malim stvarima uspostavimo pravednost, dobronamjernost, iskrenost i uvažavanje, u većim i važnijim stvarima to će se podrazumjevati i biti nezaobilazno pravilo i aksiom. Međutim, ako u malim stvarima tolerišemo greške, propuste, nekulturu, nepravdu, to postaje svakodnevnica, praksa, običaj, tradicija i na kraju prerasta u osobenost i karakter, te ne smeta i ne mori svijest, niti savjest čak i u velikim i odgovornim stvarima, odnosima i poslovima. Iz tog razloga, Allahov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, kada mu je Ummu Ejjub, Allah s njom bio zadovoljan, ponudila hranu u kojoj bilo začina ili luka koji bi nakon jela mogao ostavljati neugodan zadah, Vjerovjesnik,   Allah mu mir i spas darovao, učtivo je odustao od jela, rekavši: „Ne volim da pravim neugodnost mome sagovorniku.“, ma ko on bio: melek Objave, uglednik, siromah, grubi beduin ili nepoznati tragalac upute.

To je odgoj, vrlina, etika, bonton bez premca, običan ali veličanstven gest, ljubaznost, ma savršenstvo odgoja. Odgoj, ta čarobna riječ uspjeha, to je ono što nam treba. Allahovog Poslanika, Allah mu mir i spas darovao, odgajao je Gospodar svjetova, pa ga je na najbolji način odgojio, – kako to govori Allaov Poslanik, Allah mu mir i spas darovao, pozivajući nas time da ga slijediomo i njegov odgoj usvajamo, jer je on odgajan za nas, radi našeg dobra. Pa ko to ne želi uzeti iz krila pejgamberskog bisere nebeske kojima se ‘kupuje’ vječna sreća?

Eto, to je put spasa, da se pozabavimo odgojem: u obrazovnim ustanovama, školama, mektebima, kod kuće, u džamijama, na sijelima, na ulici, na radnom mjestu i svakodnevnim poslovima. Da pričamo o odgoju, odgojenim, o rezultataima odgoja ili neodgoja. Da hvalimo odgajatelje, ističemo njihovu vrijednost i ulogu, da u politiku biramo odgojene, da za predstavnike bude važno da budu odgojeni, jer je to ono što se traži. Struka je važna, ali odgoj je još važniji.

Put ka odgoju

Obrazovana osoba bez odgoja je kao poput lopova u zatvoru, kad nema priliku da krade, to je najveći poštenjak, ukaže li mu se prilika, ništa ga neće spriječiti da ne posegne za grijehom. Odgojen predvodnik i kada ne zna, traži savjet, pažljivo donosi odluke, radi savjesno i odgovorno i  na karaju se povlači i daje ostavku ako uvidi da ne može doprinijeti i udovoljiti zahtjevima funkcije.

Ovdje nam se nameće pitanje: kako do odgoja? On počinje od kuće, uzima se od roditelja, djeda, nane, iz mahale (ne s ulice), mekteba, džamije, škole itd. No, ovdje mi je želja da ukažem na dva načina odgajanja: individualno, svakodnevno, u komunikaciji između odgajatelja i odgajanika. Nažalost, naše obrazovne institucije su opterećene protokolima, programima, udžbenicima, znanjima, pravnim procedurama i standardima tako da odgajenik na koncu za rezultat dobije sve loše konotacije od ovoga navedenog, a ta činjenica je poražavajuća i posljedice istoga se vide na ulici, u životu, u maloljetničkoj delikvenciji, politici… Individualni ili personalni odgoj stvara moralne građane koji će mijenjati društvo, donositi prosperitet i napredak, praveći novi izgled svijeta. To i danas imamo, samo kao posljedicu neodgajanja, gdje umjesto napretka doživljavamo nazadak i stagnaciju.

Primjer Sulejmana, alejhi selam

Drugi način odgajanja je odgajanje mase zakonskim regulativama i vlašću, a klasičan primjer toga je vlast poslanika Sulejmana, Allah mu mir i spas darovao. On je bio kralj, poslanik, vodio je zajednicu ka dobru i napretku nebeskom uputom, a neodgoj je liječio ili mogao da  liječi silom. Šta se desilo nakon njegove smrti, skupina individualno odgojenih je bila mala, pa je prevladala masa neodgojenih koje je samo sila sprečavala da pokažu svoj neodgoj, te željni vlasti i moći koju je imao Sulejman. Allah mu mir i spas darovao, zapali su u šejtansku zamku sihra i vradžbine, pa su i Sulejmanu to pripisali, što je Kur'an porekao: „Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su pronevjerovali koji su ljude sihru i magiji podučavali.“

Zašto smo spomenuli Sulejmana, Allah mu mir i spas darovao? Da ukažemo na lakomost mase, neodgojene mase i njihovu pohlepu za prolaznim. A s druge strane, da će svaka zajednica koja se udalji od Allahovog užeta propasti, a propast će biti ubrzana u nedostatu odgoja i odgajatelja. Ovo nas poziva da pomnije razmislimo o odgoju, smjelije počnemo sa individualnim odgajanjem, sebe i drugih. Ne dopustimo da nas odgaja politika, mediji, sapunice, ulica… Potražimo odgoja tamo gdje ga ima, a tamo gdje bi trebao biti a manjka ga, pokušajmo ga unaprijediti.  A kada biramo predstavnike, predvodnike, vodje, političare,  imame, učitelje, odgajatelje, prijatelje, neka nam odgoj bude smjernica i kriterij.

Odgojena osoba neće praviti neugodnost sugovorniku, tako nas odgaja Poslanik, jer samo odgojena osoba daje prednost drugome, pazi na ugodnost, prijatnost i prava drugoga. Poslanik je i kao vođa pazio na pravo sugovornika, ravnajući svoje potrebe spram potreba običnog građanina, a ne obratno kao što je to danas slučaj sa vlastodršcima i funkcionerima, koji su praška u usporedbi sa Posalanikom, Allah mu mir i spas darovao. Zato je  i veličanstvena ova izjava Muhammeda, Allahovog poslanika: „Ne volim da pravim neugodnost mome sagovorniku.“ – pa je ne zaboravimo.

(Piše: Ismet Purdić / saff.ba)