HUTBA: PROLAZNOST ŽIVOTA

U Kur'anu se na više mjesta navode primjeri ljudima iz njihovih života kako bi uzeli pouku. Danas ćemo navesti primjer koji Allah spominje u suri El-Kehf.

“Navedi im kao primjer da je život na ovome svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovome svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.” (Kehf, 45-46.)

U ovom primjeru Allah poredi život na ovom svijetu sa biljem.

Čovjek u svomeživote prolazi kroz različite faze kao biljka, u početku bude slabašna pa onda uz pomoć vode koju Allah daje postaje snažna daje svoje plodove, ali na kraju se suši, vehne i ugine. Ta biljka ugine iako kiša pomoću koje je odrasla još uvijek dolazi, Allah je spušta ali za tu biljku ona je sada beskorisna jer njen vijek trajanja je istekao i nju vjetrovi raznesu kao da nikada nije ni bila.

Tako je i sa čovjekom rađa se slabašan ali Allah mu daje opskrbu, raste, razvija se, doprinosi sebi i drugima, ima potomstvo, ali jednoga dana sve to napušta i ostavlja, iako zrak koji je udisao, vodu koju je pio  i hranu koju jeo još uvijek postoje ali za njega su beskorisni jer u njima on više nema nafake. On odlazi  pa će doći vrijeme da se neće ni spominjati kao da nikada nije ni postojao. Sve što je uradio nestaće, bogastvo koje je skupljao, djecu koju je imao, sve, a jedino što će trajno ostati uz njega i na što se može oslonuti su njegova dobra djela za koja će biti nagrađen.

Allah u ovom primjeru spominje bogastvo i djecu jer su to dva dunjalučka ukrasa zbog kojih se trudimo i radimo kako bi ih imali što više. Nekada u toj želji daih imamo što više, prelazimo granice dozvoljenog pa i ne marimo kako do tih ukrasa dolazimo. Ali odmah iza njih Allah spominje trajna dobra djela, naglašavajući da će ona od Allaha biti vešestruko nagrađena i bolje vrjednovana, te  da je to ono u šta se čovjek može pouzdati.

Zašto Allah kaže da se u trajna dobra djela čovjek može više pouzdati? Zato što čovjek na putu  sabiranjaimetka, neko ponekad a neko često, zaboravi na Allahove granice i Allahovo pravo,pa se pravda da to sabire za crne dane, drugim riječima uzdamo se da će nam to dvoje, imetak i djeca pomoći kada uvehnemo, oslabimo, kada dođu dani u kojima će nam biti potrebna pomoć. Rekli bismo logično je da nam to dvoje zbog kojih smo svoj život trošili budu na ispomoći kada nam pomoć bude potrebna. Ali, svjedoci smo da ne bude uvijek tako.

Nekada su oni bespomoćni tj. nekome ni imetak ni djeca ne mogu pomoći. Nekom vlastita djeca okrenu leđa. Nekome i pomognu ali nas Allah upozorava da ovaj dunjalučki život nije cijeli život nego daje to samo prvi dio, i to kraći dio, a da bi se čovjek trebao pripremati i za onaj duži dio svog života, a to je ahiretski dio. Tada će od pomoći biti samo trajna dobra djela i zato nam Allah poručuje daje to ono našto sečovjek može oslonuti.

Rekosmo Allah u Kur'anu navodi primjere ljudima, evo danas ukazujemo na jedan od tih primjera koji nam govori o kratkoći i prolaznosti ovog svijeta. U Kur'anu se također, navodi da te primjere mogu razumjeti samo neki ljudi. “To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (El-Ankebut, 43.)

Nadamo se da za sebe možemo reći da spadamo u tu skupinu koja primjećuje Allahove znakove oko sebe i da uzima pouku iz tih znakova u prirodi ali i poruka koje nam Uzvišeni šalje u svojoj Knjizi.

Kada govorimo o kratkoći dunjaluka treba citirati riječi mudrog Hasana El-Basrija koji kaže: „Čovječe! Ti nisi ništa drugo do skup dana. Kada prođe jedan dan, prođe i dio tebe.“

U kontekstu govora o prolaznosti i kratkoći dunjalučkog života ja želim da vas zvanično obavijestim da se moje obavljanje imamske službe u ovom džematu završava sa ovim džuma namazom jer prelazim na drugo radno mjesto u okviru IZ.

Ja sam prije devet godina došao u ovo mjesto ne poznajući gotovo nikog od vas. Upoznao sam vas i vi ste mene. Neki koje sam ovdje upoznao danas nisu među nama. Neki su otišli sa ovog svijeta, drugi su otišli u nekom drugom pravcu. Nadam se da su oni koju su se vratili svome Gospodaru još za svoga života radili trajna dobra djela koja su našli i na koja se mogu osloniti. Mi koji još živimo na ovom svijetu iskoristimo priliku da što više uradimo takvih djela od kojih ćemo imati koristi i na ovom i na budućem svijetu. Jedno od njih je međusobna ljubav u ime Allaha. Iako ja u ovom džematu neću biti više imam, ipak se nadam da veza koja se gradila među nama u proteklih devet godina neće biti prekinuta, nego da će ona trajati. Upravo stim ciljem želim nas sve podsjetiti na dva hadisa koji govore o njoj, s namjerom da nam oni budu podstrek da tu vezu jačamo i da ona bude naše trajno dobro djelo.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao:

Čovjeka je krenuo u posjetu svom bratu koji je živio u drugom selu, pa je Allah poslao meleka (u ljudskom liku) da ga presretne i iskuša. Kada je stigao melek ga upita: „Kuda ideš“. Kaže: “Idem do svog brata u ovom selu.“ Pita ga melek: “Je li imaš kod njega neki interes?“ Kaže ovaj: “Nemam, jedino što ga volim Allaha radi. Kaže melek: “Mene je Allah dž.š poslao da ti kažem da tebe Allah voli kao što ti voliš svoga brata Allaha radi.“

A o vrijednosti te ljubavi među vjernicima koja se ne temelji ni nakvim materijanim interesima govori drugi hadis.

Ebu Davud bilježi od Omer ibn El-Hattaba da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Od Allahovih robova ima ljudi koji nisu ni poslanici, ni šehidi, a zavidjet će im poslanici i šehidi na Sudnjem danu zbog njihovog mjesta kod Allaha dž.š.“ Upitaše ashabi: ‘Obavjesti nas, Allahov Poslaniče, ko su oni?’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “To su ljudi koji se vole u ime Allaha dž.š. nisu rodbina, niti imaju materijalne koristi od toga. Njihova lica će biti svjetlost, i oni će biti u svjetlosti. Neće se bojati onda kad ljudi budu strahovali, niti će tugovati kada drugi budu tugovali.“ Zatim je proučio ajet: “I neka se ničega ne bolje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.” (Junus, 62.)

Molimo Uzvišenog Allaha da i mi budemo od njih.

Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš,  11.11.2016. godine