POUČNA PRIČA: SAVJET MUDRACA
Jednom, nekada davno, bogati trgovac je poslao sina do mudraca kako bi od njega naučio tajnu sreće. Mladić je hodao četrdeset dana dok nije stigao do velike palate izgrađene na vrhu planine. To je bilo mjesto gdje je mudrac živio. Čekao je dva sata u dugom redu. Kada je došao na red da ga mudrac primi on mu reče da trenutno nema dovoljno vremena, a da bi on u međuvremenu mogao otići u obilazak dvorca i vratiti se nakon dva sata. Mudrac mu dade kašiku u kojoj su se nalazile dvije kapi ulja i reče mu da pažljivo drži kašiku dok hoda kako ne bi prosuo ulje.
Tako je mladić krenuo u šetnju palatom. Obišao je svaki kutak velikog zgrade, penjući se i silazeći mnogo puta dok je obilazio palatu, pažljivo držeći kašiku tako da je svaka kapljica ostala na svome mjestu. Kada se vratio, mudrac ga je upitao: „Da li si vidio persijske tepihe u trpezariji? Jesi li vidio raskošne vrtove? Da li si vidio knjige u biblioteci?“ Mladič je ostao zatečen. Priznao je da nije ništa vidio, jer je bio zauzet sprečavanjem kapi da se prospu iz kašike.
Mudrac mu je naredio da još jednom obiđe palatu. Ovaj put, mladić je obratio pažnju na okolinu. Vidio je sve što je ova velika palata nudila. Međutim, kada se vratio do mudraca shvatio je da je prosuo kapi iz kašike. Tajna sreće je doživjeti čuda svijeta oko sebe a da se kapi ulja ne prospu iz kašike. Sreća je u postizanju ravnoteže.
Uživajte u malim stvarima koje vam život pruža. Podarite im svoju pažnju, i vaš život bit će ispunjen brojnim mogućnostima za sreću, veliku i malu. Nemojte unakrsno ispitivati sve što se događa. Nemojte usitnjavati svaku situaciju. Nemojte ubijati radost. Uživajte u ugodnom sastanku sa poznanikom. Uživajte u kratkim pauzama ispijajući čaj ili uživajte u jelu sa prijateljima. Vodite lagane razgovore, izbjegavajući teška pitanja koja će dovesti do kiselog raspoloženja.
Veliki broj životnih dešavanja se može uporediti sa kupusom. Pojedinci trgaju njegove liske kako bi ih pojeli ili ih iskoristili u pripremanju obroka. Ostali trgaju sve liske i bacaju ih kako bi došli do sočnog srca, ali ispostavi se da ostanu praznih ruku. Odbacili su koristi kupusa u potrazi za nečim dragocjenijim a umjesto toga shvatili su da su bacili sve što je vrijedilo. Možete reći da kupus nema srca ili možete reći da je sve srce. Naši životi su takvi. Mi često na svakodnevne događaje u našim životima gledamo kao da imaju malu vrijednost, a ne dajemo im pažnju koju zaslužuju. Međutim, ovi trenuci su naši životi, i trebamo ih živjeti pozitivno koliko možemo. Ukoliko nam postane navika da tako radimo onda će naši životi biti bogatiji.
Dugujem puno vremenima poteškoće u svom životu. Veliki broj ljudi je želio da me drži podalje od sreće. Umjesto toga, prisilili su me da shvatim da je bilo znatno bolje od onoga što sam mislio. Kao što nam Allah kaže: „Allah zna, a vi ne znate“ (El-Bekara, 216.) Ovo može izgledati apstraktno mladim osobama koje se bore sa životnim poteškoćama. I ja sam prošao kroz ista iskušenja u to nema sumnje. I da moram kroz sve opet proći, ne bih izabrao ništa drugo od onoga što mi je Allah odredio.
Dasrath Manjhi je bio siromašni radnik iz sela Gehlaur u blizini Gaje u Biharu, Indija. Manjhijeva supruga, Falguni Devi se ozbiljno razbolila i umrla je jer joj pravovremeno nije pružen medicinski tretman. Najbliži grad s doktorom bio je udaljen 70 km a hitna pomoć nije stigla na vrijeme.
Manjhi nije želio da niko drugi prođe kroz istu sudbinu njegove supruge tako da je napisao peticiju vladi da napravi tunel kroz planinu kako bi se skratila udaljenost do grada, ali je njegova peticija zanemarena. Ovaj seljak je onda uzeo nekoliko jednostavnih ručnih alata i krenuo je sam graditi put kroz planinu. Svi drugi seljani su mislili da je poludio. Sa ničim drugim do pijuka, sjekire i fotografije svoje izgubljene supruge i odlučnosti u srcu radio je dan i noć pune 22 godine od 1960. do 1982. godine. Na kraju je iskopao tunel kroz planinu dug 110 m, širok 9,1 m i visok 7 m. Njegov podvig je smanjio udaljenost između sela i glavnog grada sa 70 km na 15 km. Djeca iz sela su tako mogla ići u školu u grad, a vozila hitne pomoći su mogla stići u selo za pristojno vrijeme. Za svoj podvig dobio je nacionalno priznanje.
Trebalo mu je dvadesetak godina da postigne nešto što bi vlada završila za tri mjeseca, ali samo zbog njega to je uopće i napravljeno. On je poznat kao Planinski čovjek, a o njegovom podvigu snimljen je i film. Kada je umro 2007. godine vlada Bihara sahranila ga je s državnim počastima.
Uvijek su postojali problemi i uvijek će ih biti. Međutim ako životu pristupamo kao problemu, živjet ćemo na najograničeniji mogući način. Ako mu pristupimo kao obećanju, shvatit ćemo da je lijep i veličanstven.
Pesmistično gledanje na svijet je najstrožiji zatvor. To je kao prerana smrt, nije iznenađujuće pronaći da žrtve pesimizma su same i oplakuju do kraja, kritikujući one koji im savjetuju da se ponašaju drugačije da ih lišavaju zadovoljstva kukanja, jedinog zadovoljstva kojeg imaju u životu, ako se to i može nazvati životom.
(Autor: Selman el-Auda / Prijevod i obrada: IslamBosna.ba)
