KO SU NAMA OMER R.A., GAZALI, HANDŽIĆ…?
“Decenije, čak stoljeća evropske kolonizacije – na Filipinima, američke prevlasti – proizvele su mit o ovisnosti. Malo je Azijaca mislilo da bi azijske zemlje mogle biti kadre čak i same sobom rukovoditi, još manje natjecati se sa toliko superiornijim zapadnjacima, u svijetu biznisa i privrede…Svako može steći bilo koje znanje ili umijeće pod uvjetom da je spreman uporno mu težiti. To je jedna od najvećih pouka azijskog rasta od zaostalosti do ekonomskog blagostanja” – piše Mahathir Mohamad na stranicama svoje knjige “New deal za Aziju”, kao svjedok, prije svega inferiornog položaja azijskih naroda, al i kao svjedok zadivljujućeg buđenja istih, a on sam, bio je jedan od pokretača i motivatora ekonomskog i kulturnog razvitka Azije.
Ispravna dijagnoza u riječima bivšeg premijera Malezije, govori o stanju u kojem se našao veći dio svijeta u doba kolonijalizacije od strane imperijalističkih sila Evrope. I zaista, stanje inferiornosti, postalo je prirodna pojava kod naroda koji su bili pod protektoratom, odnosno kolonijalističkim utjecajem od strane zapadnjaka. Takvo stanje je davalo potporu težnjama kolonizatora, i predstavljalo dodatni motiv. No, oni koji su ostali svjesni, najprije istinskih ljudskih vrijednosti, odnosno vrijednosti vlastite kulture i civilizacije, postali su alfa i omega nacionalnog buđenja kolonizovanih naroda. O povodima, uzrocima, metodama i posljedicama nacionalnog buđenja, može se govoriti dugo i opširno, kroz historiju i analizu istih, na čemu se odavno već radilo i radi.
Bošnjački narod je iskusio gušenje svoga identiteta, i još ga iskušava, a sijaset činjenica prejudicira da će se mukotrpno, i dalje boriti za održanje svoga identiteta. No, jasno da je i među nama bilo onih koji su uložili i svoje živote, jer su isticali vrijednosno – motivacijsku poruku za naš narod, i to, pred očima neprijatelja – stranice historije ovoga naroda potvrđuju nam svijetle primjere bošnjaštva. Međutim, kome su pisane stranice naše historije, i zbog čega su pisane, i šta nam trebaju predstavljati danas, ako već odgovaramo das su nama pisane!? Hoćemo li ih ostaviti u nemilost zaboravu (prije svega stranice genocide)!? Šta učiniti sa sjajnim biografijama istaknutih Bošnjaka – hoće li one ostati samo razlog našeg busanja u prsa, tj. “zaluđujući ponos” koji nas ostavlja bez istinskog dostojanstva i ponosa koji je krasio naše bošnjačke prvake!? Je li dovoljno samo popunjavati facebook statuse izrekama naših ponosnih predaka, samo sa usana sricati riječi hvale za Huseina Đozu, Mehmeda Handžića, Mustafu Busuladžića i dr., a ne prihvatiti se revalvacije njihovih ideja, ne uključiti ih u naše edukacijske težnje, i njihova imena ostaviti suhoparnom iščitavanju biografija ili davanju naziva institucijama po istim!? Kako razumjeti razlog, zašto je bitno povratiti ili očuvati vlastiti identitet, ukoliko ne uronimo u rad prethodnika kojima su razlozi bili dodatan motiv da ustraju u svojim namjerama – njihova ustrajnost u istini, ledila je krv u žilama neprijatelja ovog naroda!?
Analiziramo li svoj odnos prema blistavim biografijama naših učenjaka, Bošnjaka, ili uopšte prema zadivljujućoj historiji muslimanskog svijeta, razumjet ćemo opasnost u koju se dovodimo kada predstavljanje islama dovedemo samo do stadija u kojem čovječanstvu prezentiramo davno postignute uspjehe, učenjaka raznih disciplina (što vjerskih, što svjetovnih nauka, mada ova podjela i nije baš validna), koji su imali avangardistički pristup vremenu i prostoru u kojem žive, i oni žive duže nego njihova tijela, dok nama prijeti opasnost, da nam ostane samo sjećanje, bez potrage za motivacionim elementima, koji bi nas potaknuli na produktivnost shodno vremenu i prostoru. Nije li nam postao težak naslov: “Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali!?”
Problem koji je uzeo maha, već odavno, kod nas jeste i neumoljivo mistificiranje prvih generacija, počevši od ashaba. O ashabima, i nekolicini generacija poslije njih, govori se riječima koje daju utisak da su isti bili “nadnaravnih potencijala” (kao da se nisu suočili sa realnošću svijeta, poput nas), i dobija se utisak da mi nismo spremni producirati poput njih. Naravno, ovim riječima ne želim negirati keramete kojima je obasuo svoje robove prvih pohvaljenih generacija – ne potenciram na tome, iako se može govoriti o njihovim kerametima kao Allahovoj počasti njima zbog uloženog truda. Ashabi i nekoliko generacija poslije njih, živjeli su srcem, riječima i djelima Istinu sa kojom je došao Resulullah s.a.v.s., a živjeli su je u svome vremenu i prostoru, jer Allah dž.š. je omogućio ljudima da žive islam u svakom vremenu i prostoru iz čega zaključujemo da svako vrijeme i prostor imaju pravo na razumijevanje islama. Omer, Hasan El – Basri , Ebu Hanife, Ibn Kajjim, Gazali, Ibn Tejmijje, r.a., možda jesu generacijski ispred nas, ali njihovi primjeri uspješnih i produktivnih muslimana, nisu, i ne bi trebali biti demotivacijski elementi, već kao obrasci uspjeha – zašto se ne voditi ciljem, da možemo, zbog svog zalaganja na Allahovom putu, zajedno sa Omerom r.a., uživati u džennetskim ljepotama – družeći se sa plemenitim poslanicima. Nije li Allah dž.š. ostavio mogućnost svakome čovjeku da dostigne najviše džennetske stepene!? Predaje dokazuju!
Ovaj tekst nije bezrazložno počeo riječima nekadašnjeg premijera Malezije. Nema te historije koja može pomutiti mogućnost napretka jednog naroda, pa ni historija Bošnjaka, u svim bojama, i nema tog naroda koji svoj neuspjeh može pravdati svojim inferiornim položajem, nekada ili trenutno. Muslimanski narodi ne smiju ignorisati istinu kojom su se naši preci ponosili! Muslimanski narodi imaju silovit potencijal da se izdignu iz pepela nekadašnjeg hilafetskog sjaja! Nismo stradali, kako su drugi željeli, ali vrijeme je da, na krilima islama, imana i ihsana, vratimo svijest o tome, da smo ovisni SAMO o Gospodaru Kosmosa!
Kazivanje: ”Bio jednom jedan Ibn Sina…Ibn Battuta…Ebu Hanife”, ne smije biti konačan cilj, već aktivno sredstvo podsticaja današnjim generacijama. Naš cilj nije potraga za žmarcima koje izazivaju kazivanja o uspješnim muslimanima, već su žmarci motiv zbog kojih ćemo se postidjeti svoga stanja, i razraditi put progresa. Rahmetli Alija Izetbegović nas je učio, da budemo hrabri, jer je bio stava, da progres dolazi od hrabrih i buntovnih (buntovnika koji žele sistem istinskih vrijednosti). Muslimani su oduvijek učeni hrabrosti, jer, kako bi Bedr bio pobjedonosan, da su ashabi poklekli pred trostruko brojnijim neprijateljem!?
(Piše: Hasan Hasić)
