DESET LIJEKOVA ZA TUGU

U jednome ajeti kerimu uzvišeni Allah kaže:

أَمْ لَمْ يُنَبَّأْ بِمَا فِي صُحُفِ مُوسَى. وَإِبْرَاهِيمَ الَّذِي وَفَّى. أَلاَّ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى. وَأَنْ لَيْسَ لِلْإِنْسَانِ إِلاَّ مَاسَعَى.

„Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovima, i Ibrahimovim: – koji je obaveze potpuno ispunjavao – da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.“ (53:36.-39.)

Uzvišeni Gospodar podario je čovjeku veliku sposobnost pomoću koje može mijenjati ovaj svijet i događaje na njemu. Štagod čovjek da uradi, podudarno je s Božijom odredbom ali ne znači, istovremeno, i da je u saglasnosti s Božijim zadovoljstvom: dragi Bog dao je čovjeku moć ali mu je i objasnio šta je dobro, a šta je zlo.

U onoj mjeri u kojoj osoba svoj život podredi stjecanju Božijega zadovoljstva, toliko će biti sretna na ovome svijetu, i uspješna na vječnome svijetu – ahiretu. Iako na čovjekov život nesumnjivo utječu i brojni izvanjski događaji, oni na koje osoba ne može izravno utjecati, ipak, kako će se oni odraziti na sudbinu pojedinca zavisi najviše od toga kako svako od nas razumije i prihvata događaje oko nas.

Često se desi da osoba zavoli nešto a da to nije željela. Međutim, ukoliko je u cijelosti posvećena slijeđenju Božijih zapovijesti i zabrana, vrlo brzo će se ta „zaluđenost“ povući a namjesto nje sazrijet će postojani osjećaj: ljubav, ili odbojnost. Shodno Božijem zakonu položenom u svemu stvorenom, sve što postoji, što je stvoreno, ima svoj uzrok, i šta god da se dogodi, ne dogodi se „iznenada“, samo što nerijetko prestanemo obraćati pažnju na naše svakodnevne postupke i tako izgubimo iz vida emocije koje se u našim dušama uslijed različitih postupaka rađaju.

Ono što čovjek voli, za tim i čezne. A ukoliko ne možemo imati nešto za čime čeznemo, u dušama se javi tuga, te, ako joj se prepustimo, cijeli život postaje težak, a mi bezvoljni.

Prije otprilike hiljadu i dvije stotine godina, jedan iskren vjernik uputio je pismo svome prijatelju, poznatom filozofu hazreti imamu el-Kindiju, u kojem ga je zamolio da napiše djelo u kojem će izložiti kako je moguće liječiti se od tuge. Odgovarajući na pismo prijatelja, hazreti imam el-Kindi napisao je knjigu koju je nazvao: „Način otklanjanja tugovanja“ (الحِيلَةُ فِي دَفْعِ اْلأَحْزَان). U njoj je objasnio da postoje četiri osnovna uslova za izlječenje od tugovanja.

Prvi uslov odnosi se na važnost spoznaje da čovjeka čine duša i tijelo, te da je duša ono po čemu čovjek jeste čovjek. Stoga je obaveza ugoditi i duši, a ne samo tijelu, fizičkim čulima.

Drugim uslovom insistira se da svaka osoba sebi posvijesti da ravnotežu u svome životu može postići samo ukoliko razvija želju za onim na što je prirodno upućena. A čovjek je svojom prirodom određen da teži višim, duhovnim svjetovima, a da od ovoga svijeta – dunjaluka uzima samo onoliko koliko je potrebno za zdravlje i život tijela u kojemu se duša nastanila.

Treći uslov logički napominje da ukoliko čovjek ne spozna stvarni uzrok neke bolesti, ne može se nadati da će pronaći lijek, budući da je uzrok ono što se liječi, a ne posljedica. Posljedica je samo simptom, pokazatelj da nešto nije uredu.

Konačno, četvrti uzrok je ono što smo ranije spomenuli, da razlog tuge počiva u nemogućnosti dosezanja onoga što volimo. Uslijed te nemogućnosti ostvarenja, zadovoljenja naše ljubavi prema nečemu ili prema nekome, javlja se tuga.

Postavivši stvari na ovaj način, hazreti imam el-Kindi navodi deset načina liječenja od tugovanja. Ukratko ćemo ih izložiti.

Prvi lijek, ujedno je i najlakši, odnosi se na potrebu da čovjek tugu shvati kao dvovrsnu: onu čiji uzrok leži u nama, i onu čiji se uzrok nalazi kod nekog drugog. Ukoliko uzrok tuge zavisi od nas, u tome slučaju bespotrebno je tugovati jer imamo mogućnost zadovoljiti potrebu koju želimo. S druge strane, ukoliko uzrok tuge leži u nekom drugom, onda nam se valja ili potruditi da problem riješimo, ili, ukoliko objektivno ne možemo ništa učiniti, ne žalostiti se zbog toga jer tugovati za nečim što ne možemo imati odraz je prigluposti.

Drugi lijek zahtijeva od čovjeka, ukoliko osjeti tugu za nečim, da se prisjeti tužnih događaja od ranije koji su mu se desili, kao i događaja koji su se desili drugim ljudima a zbog kojih žalimo. Tada, ta tugovanja od ranije naprosto treba uporediti sa stvarima zbog kojih tugujemo sada, i to će nam olakšati da pronađemo dovoljno strpljenja, sabura, da izdržimo.

Treći lijek je da čovjek razmisli kako je želja za postizanjem nečega koju prati bol, želja za postizanjem nečeg što zapravo ni ne postoji. Naime, ono što dobivamo u ovome životu, dobivamo uz činjenicu da smo skloni prolaznosti i nestajanju. Ukoliko nema prolaznosti, nema ni života, pa, ako želimo nešto trajno dobiti zapravo želimo da nema niti života niti prolaznosti, a to je nemoguće.

Četvrti lijek ogleda se u potrebi da osoba shvati kako sve što posjeduje ustvari istovremeno i dijeli sa drugim ljudima, jer sve što je materijalno to je podložno dijeljenju, a čovjeku je dato samo na privremeno služenje. Jedino što se ne dijeli sa drugima, i što stvarno čovjeku pripada, to je duhovnost, viši svijet, i ako čovjek to izgubi, ukoliko bude nemaran prema Božijem zakonu, to je ono zbog čega jedino vrijedi tugovati.

Peti lijek počiva u čovjekovoj spoznaji da sve što postoji i sve što bismo željeli, zapravo je vlasništvo dragoga Boga, koje On daje kome hoće na privremeno korištenje. Zato, nelogično je čeznuti za nečim što ima neko drugi a mi nemamo jer to što neko drugi ima zapravo je Božije, a ne od toga čovjeka.

Šesti lijek zahtijeva od nas da dobro shvatimo da ukoliko treba tugovati za nečim što smo izgubili, onda istodobno trebamo vječno tugovati, a i ne trebamo vječno tugovati, što je, sasvim očito, protivrječnost. Ako trebamo tugovati za nečim što je izvan nas, na šta mi ne utičemo, onda je bespotrebno tugovati jer zašto da tugujemo za nečim što nismo ni imali?! Tako zaključujemo da je najbolje ni ne imati ništa jer onda nećemo imati razloga za tugu. E sad, ukoliko nemamo ništa i tugujemo zato što nemamo ništa, onda ćemo vječno tugovati, a, s druge strane, ako želimo imati nešta onda ćemo tugovati jer to možemo izgubiti. Tako bismo i tugovali stalno, a i ne bismo tugovali stalno, što je nemoguće.

Sedmi lijek posljedica je uviđanja da dragi Allah nije stvorio nijedno stvorenje a da mu treba dodatna opskrba, svako ima onoliko koliko mu objektivno i treba. Međutim, čovjek posjeduje dodatnu moć i zahvaljujući njoj može vladati životinjama i biljkama. Ali, on tu moć ne koristi da bi vladao sâmim sobom, što, opet, ukazuje na ograničenost razuma. Onaj ko pored svega želi nešto što ne može imati, taj se nikada neće riješiti neraspoloženja i tugovanja.

Osmi lijek razumije se kroz primjer sudbine ljudi koji su krenuli brodom ka odredištu, a kapetan je, iz svojih razloga, privremeno naredio da brod pristane na jedan otok do određenog trena kada će narediti nastavak putovanja. Zainteresirani za taj otok, putnici su sišli s broda i razišli se svaki za svojim interesom. Jedan dio putnika prepoznao je na tome otoku stvari koje će im koristiti na konačnom odredištu kamo su i krenuli, i kupili ih. Drugi su više bili zainteresirani za nevažne stvari ali koje su privlačile svojim bojama, mirisima, uopće ukrasima. A treći su se toliko zaljubili u taj otok da uopće nisu ni čuli kapetana kada ih je zvao da se vrate na brod i nastave putovanje. Ostali su na tome otoku i tako nisu ni stigli na prvobitno odredište. Nasuprot njih, one prve dvije grupe vratile su se na brod, i dok je jedna bila zadovoljna jer je nabavila stvari koje će joj koristiti na konačnom odredištu, ostali su se žalostili jer su shvatili da su bespotrebno ostavili brojne vrijednosti na otoku zbog čega će na odredište stići znatno siromašniji. Tako je sa životom na ovome svijetu, jedino što vrijedi stvarno uzeti za drugi svijet jesu istinske, duhovne vrijednosti.

Deveti lijek odnosi se na obavezu da ne mrzimo ono što nije zlo, već da mrzimo ono što je stvarno loše. Ono što nam se čini da je loše, ne mora stvarno biti loše. Na primjer smrt, čovjeka nema bez smrti, jer je dragi Bog odredio da je čovjek živo biće koje mora kušati smrt, pa, kada ne bi bilo umiranja, ne bi bilo ni čovjeka.

Deseti lijek je važnost da kada osjetimo da smo nešto izgubili, odmah se trebamo sjetiti onoga što još uvijek imamo, i materijalno i duhovno. Obraćanje pažnje na ono što još uvijek imamo, ojačat će nas da prebolimo ono što smo izgubili.

***

Većina čovjekovih tugovanja vezana je za zaborav na dragoga Boga, jedinoga stvoritelja, i drugi, vječni svijet koji nas sve očekuje. A kada zaboravimo na drugi svijet, u cijelosti zapostavimo jednu ključnu dimenziju naše ukupne egzistencije. Tako naša spoznaja postaje manjkava, a ono što vidimo i vrednujemo pokazuje nam se kao slika u ogledalu: izokrenuto.

U jednoj predaji, hazreti Pejgamber, alejhisselam, ovako je predstavio tu izokrenutost:

إِسْتَيْقَظَ رَسُولُ اللّهِ، صلى اللّه عليه وسلم، لَيْلَةً فَزَعاً: مَاذَا أُنْزِلَ اللَّيْلَةَ مِنَ الْفِتَنِ وَمَاذَا فُتِحَ مِنَ الْخَزَائِنِ. أَيْقَظُوا صَوَاحِبَ الْحُجَرِ، فَرُبَّ نَفْسٍ كَاسِيَةٌ فِي الدُّنْيَا عَارِيَةٌ فِي اْلآخِرَةِ.

Hazreti Ummu Selema, supruga blagoslovljenog poslanika Muhammeda, ispričala je da se jedno večer hazreti Pejgamber, alejhisselam, prenuo iz sna prestrašen:

„Šta je, samo, spušteno kušnji ove noći! I šta je, samo, otvoreno riznica! Probudite stanare! Neke duše budu obućene na ovome svijetu, a nâge na ahiretu!“ (hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija, imami Ahmed i Tirmizi, prenoseći ga od hazreti Ummu Seleme)

Ukoliko u svakodnevnome životu ne vodimo računa i o Vječnom svijetu, stvari koje spoznajemo prihvatat ćemo nepotpuno, te će nam biti nejasne. Tako i tugovanje koje osjetimo nećemo razumjeti, sakriven će nam ostati stvarni uzrok a život će postati patnja. Stoga se vrijednost čovjeka ne ogleda u onome što ima, već u dubini i kvalitetu spoznaje. U tome je spas.

(Piše: dr. Samir Beglerović)