HUTBA: DAN DŽAMIJA

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe.

Cijenjeni džemate!

Svi koji smo prošli mektebe, koji čitamo islamske knjige, posjećujemo džamije i slušamo predavanja učenih ljudi, znamo da je prvi Poslanikov, a.s., korak nakon dolaska na „slobodnu teritoriju“ u Medinu bio izgradnja džamije. Izgradio ju je u Kubau, mjestu u predgrađu Medine. Džamiju je, dakle, izgradio i prije nego je upotpunio Hidžru, s kojom je započela ekspanzija islama.

Prema tome, i svaki kasniji uspon islama i svaka afirmacija islamskih vrijednosti i koncepata mora započeti na isti način – osiguravanjem mjesta na kojem će se ljudi okupljati, moliti se Allahu, dž.š., učiti se propisima i ciljevima vjere i razgovarati o rješavanju problema s kojima se suočavaju.

Muslimani za džamiju koriste dva izraza: džamija i mesdžid. Džamija je mjesto koje okuplja, a mesdžid mjesto na kojem ljudi padaju na sedždu svome Gospodaru.

Civilizacija koju grade ti ponizni i pobožni ljudi grandiozna je, puna milosti i topline. Ona je, u principu, civilizacija velikih ljudi i malih objekata, shodno potrebama; civilizacija uljudnosti i bogobojaznosti. Džamija je u funkciji izgradnje takvih ljudi. Poslanikov, a.s., centar odgajanja upravo takvih ljudi bila je džamija.

U ovom kontekstu osvijetlit ćemo jedan izraz spomenut u Kur’anu – izraz mihrab.

Mihrab se u Kur’anu spominje više puta i dovodi se u vezu s više osoba. Vezuje se za Zekerijjaa, a.s., hazreti Merjemu, Davuda, a.s., i Sulejmana, a.s.

Što se tiče Poslanikovog, a.s., mihraba u Medini, prenosi se da on nije bio izgrađen ni udubljen, kako se to kasnije razvilo, već je predstavljao tek mjesto na kojem je obično stajao predvodeći ashabe u namazu i držeći im govor.

Pod svim vrstama mihraba podrazumijeva se mjesto predviđeno za ibadet i posvećivanje Bogu. Arhitektonske forme mihraba vremenom su se mijenjale, shodno kulturama, ali su uvijek imale istu svrhu, bilo da se radilo o javnim džamijama ili o privatnim mihrabima u kućama.

Posebno je zanimljiv Merjemin mihrab. Ona se u tadašnjoj džamiji, u svom mihrabu, dugo i usrdno molila Allahu, dž.š., pripremajući se za ulogu i zadatak koji su joj bili namijenjeni.

Vjerovjesnik Zekerijja, a.s., bio je zadužen da se o njoj stara jer je rano ostala sirotica. Kad god bi, kako Kur’an govori o tome, došao kod nje u mihrab, kod nje bi našao hrane koja nije bila iz te sezone, pa ju je upitao odakle joj to.

„Od Allaha!“, odgovarala je.

Zekerijja, a.s., već je bio u dubokoj starosti, a njegova žena bila je nerotkinja. Nisu imali djece, premda je dugo vremena molio Allaha, dž.š., da ga obraduje djetetom koje bi ga naslijedilo u službi održavanja džamije.

Merjemin odgovor u njemu je probudio misao: ako Allah njoj može dati hranu u njen nevakat, može i meni podariti dijete u moj nevakat.

Predaje govore da je tada stao na mjesto s kojeg se Merjema molila i odatle uputio dovu Allahu, dž.š., da mu podari dijete. Ubrzo je dobio odgovor da će dobiti sina po imenu Jahja.

U ovome ima mnogo pouke, a samo razumom obdareni pouku primaju. I mi u današnji nevakat možemo postići ono što želimo – ako se odgojimo u mihrabu i posegnemo za pravim sredstvima.

Braćo i sestre!

Riječ mihrab nastala je od riječi harb, što znači rat. Mihrab je, dakle, mjesto na kojem se vodi žestoka duhovna borba – rat između čovjeka i negativnih sila.

U mihrabu se odgajaju ljudi koji se pripremaju za velike duhovne borbe unutar sebe, a zatim i izvan sebe, u životnoj stvarnosti. Iz mihraba izlaze s razvijenom sviješću o svom zadatku na ovom svijetu, noseći prijateljsku emociju prema svim stvorenjima.

Čovjek u sebi nosi i svjetove koji su mu prethodili u stvaranju: svijet minerala, biljaka i životinja.

Čovjek koji je odgojen u mihrabu naučio je da je dužan brinuti o tim svjetovima, voditi računa o njihovim interesima i odnositi se prema njima kao stariji brat. Jer sve je to njegova rodbina.

Takav čovjek iskren je i posvećen svim tim svjetovima i nikada neće ugrožavati njihov ambijent niti im zagorčavati život.

Takav čovjek je istinski Allahov namjesnik na Zemlji.

Braćo i sestre!

Džamije su Allahove, dž.š., kuće i Njemu, Njegovom Poslaniku i dobrim vjernicima najdraža mjesta. Njima teže oni koji vjeruju u Allaha, dž.š., i uzimaju Ga za svog zaštitnika.

Poslanik, a.s., rekao je:

„Allahu najdraža mjesta na Zemlji su njene džamije, a najmrža – pijace!“ (Muslim)

To je zato što se u džamijama izgrađuju ljudi i razvijaju plemenitosti koje je Uzvišeni Allah utkao u ljudsko biće, dok na pijacama ima mnogo lažnih zakletvi, varanja i krađe.

Džamije posjećuju oni koje, kako Kur’an kaže, prodaja ili kupovina ne odvraćaju od sjećanja na Allaha, obavljanja namaza i davanja zekata, i koji se boje Dana u kojem će se prevrtati oči i srca. (En-Nur, 36–37)

Džamije su bile prve odgojne i obrazovne škole u islamu. Iz njih su izišli ashabi.

„Džamija je kuća svakog pobožnjaka, odnosno svakog vjernika!“ (Ebu Nu’ajm u El-Hulji)

U hadisu se navodi da će među sedam skupina ljudi koji će se na Sudnjem danu naći u Allahovom hladu, kada drugog hlada neće biti, biti i čovjek čije je srce vezano za džamiju. (El-Buhari i Muslim)

Takav čovjek u džamiji nalazi slast blizine Allahu, dž.š., slast ibadeta i ljepotu pokornosti Gospodaru, što unosi spokoj u njegovo srce i rasterećuje ga životnih briga. To se veoma pozitivno odražava i na njegovo fizičko i psihičko zdravlje.

Braćo i sestre!

Mi trenutno prolazimo kroz fazu duhovne obnove. Još uvijek u nama ima puno slabosti i deformacija, ali to jenjava i inicijativu preuzimaju mladi s pozitivnim procesima koji nas vode našoj izvornosti i pretpostavkama naše snage.

Ako Bog da, uskoro ćemo moći vidjeti rezultate ogromnih napora koje smo do sada uložili u svoj duhovni i moralni oporavak.

Oni koji do sada nisu bili uključeni i nisu uzeli učešća u tome neka se pridruže, ili barem neka ne djeluju suprotno.

Očekujemo da naši veći džamijski centri u svojim prostorima organiziraju naučne i stručne seminare i susrete, da nam odatle dođu nove spoznaje, nova svjetla i novi podsticaji za hod prema ljepšoj budućnosti.

Želimo da se ponude adekvatni odgovori na izazove s kojima se suočavamo. A njih je mnogo: neki su duhovne, neki fizičke prirode; neki su kulturalni, sociološki, medicinski, psihički ili ekonomski.

Želimo biti obrazovani u svim područjima života, koliko je to moguće.

Neka se u prostorima džamijskih centara ljudi uče kako postići najbolje rezultate u poljoprivredi, voćarstvu, stočarstvu i pčelarstvu. Neka ti prostori budu puni korisnih sadržaja i neka naše džematlije – stručnjaci iz različitih oblasti – govore o medicinskim temama, socijalnoj skrbi, komšijskim odnosima, ekologiji i zaštiti prirodne sredine, pedagogiji i odgoju čovjeka.

Neka kvalitetne odgovore, utemeljene na nauci i u skladu s kur’anskim uputama, dobijamo na lijepom i dragom mjestu – mjestu okupljanja i zajedništva.

„7. maj – Dan džamija“ pogodan je povod da razmislimo o džamiji i unapređenju džematskih sadržaja i programa.

Neka nam Uzvišeni Allah otvori puteve u tom pravcu. Amin!

Autor: dr. Mustafa Prljača