57 SAVJETA (NASIHATA) HAZRETI PEJGAMBERA, ALEJHISSELAM
Ovu verziju hutbe zabilježili su Bejheki i Ibn Asâkir, prenoseći je od hazreti Ukbe ibn Amira el-Džuhenîja. Hazreti Džuhenî ovako priča:
Otišli smo boriti se u Bici na Tebûku, pa je, u noći koja je uslijedila, hazreti Pejgamber, alejhisselam, malo prilegao. Spavao je, tako, i nije se probudio sve dok Sunce nije bilo poput koplja, poput štapa (znači, prespavali su sabah). Kada se probudio, rekao je:
„Zar ti ne rekoh, Bilale, da paziš (da nam ne prođe) sabah?!“ a hazreti Bilal odgovori: „Allahov Poslaniče, alejhisselam, i ja sam mašio ono što je i tebi prošlo.“ Nije prošlo dugo, Poslanik, alejhisselam, je obavio namaz, potom izrekao hvalu uzvišenome Allahu, izrekao Mu slavu, i obratio nam se:
A potom
ovo je rječica koja se često upotrebljava u arapskome jeziku; uvijek je Arapi izgovaraju kada se žele obratiti prisutnima, a prethodno su jezikom i srcem zahvalili uzvišenome Allahu; zato naše svako obraćanje, pojedincu ili grupi, u posebnim ili svakodnevnim prilikama, mora uslijediti tek nakon što izgovorimo „elhamdulillah“, „subhanallah“, „bismillah“ ili sl.; naši stari, kada bi god željeli nešto reći, uvijek bi prvo, kao, kratko odšutjeli, ustvari u sebi bi nešto proučili; tako i shvatamo preporuku hazreti Muhammeda, alejhisselam, koji kaže da treba: „ili govoriti dobro, ili šutjeti“.
Najpraviji govor (najistinitija i najiskrenija riječ) to je Allahov Kitab (Kur'ani-azîmuššân)
jer učenjem/čitanjem Kur'ana, kod čovjeka i koji ga uči i koji ga sluša, jača ubjeđenje i dižu se koprene.
Najčvršći konopac, to je riječ: takvaluk (bogobojaznost)
naše današnje bosanskohercegovačko društvo u izuzetno je teškome moralnome stanje, otuda za sve što planiramo, tražimo „veze“, „poznanstva“, i što imamo više „veza“ to se osjećamo sigurnijim; hazreti Pejgamber, alejhisselam, nas upozorava da je najčvršća veza, neraskidiva, bogobojaznost, jer kada se oslonimo na dragoga Allaha, nikada nećemo biti iznevjereni.
Najpribraniji millet, jeste: Ibrâhim-pejgamberov, alejhisselam, millet
biti vjeran dragome Bogu, to je napribranije; hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, simbol je iskrene i čvrste vjere u jednoga Boga, ne vjere u naciju ili novac, ne vjere u varanje, lažiranje, krivo predstavljanje, već vjere u poštenje i čestitost jer su samo poštenje i čestitost osobine čiji je izvor dragi Bog, a varanje, pretvaranje, licemjerstvo, pohlepa i sl., to su đavolska svojstva.
Najbolji sunnet, to je Muhammed-pejgamberov sunnet
„Sunnet – Pejgamberov, alejhisselam, običaj; naš pejgamber, alejhisselam, šta je govorio, i šta je radio, i šta se pred njim govorilo, pa je on to potvrdio – sve je to: sunnet“ (hadži hafiz Hadžimulić)
Najbolji je govor – Allaha spominjati
jer je nešto plemenito, časno, shodno bliskosti, druženju, spominjanju, tog nečeg.
Najbolje su pripovijesti – ovaj Kur'ân
jer on potvrđuje sve prethodne objavljene Knjige uzvišenoga Allaha, a ujedno budi iman u čovjeku.
Najbolji su poslovi – ono što je na čovjeka farz (oni ibadeti koji su farz)
Najgori su poslovi – beskorisne novotarije
Pejgambersko upućivanje – jeste najbolje upućivanje
kolikogod nekoga voljeli, taj, makar i malo, griješi, za razliku od hazreti pejgamberâ, alejhimusselam, koji su, odredbom uzvišenoga Allaha, bili bezgriješni jer ih je izravno On odgajao.
Najbolja je smrt – poginuti za vjeru
Najveća je sljepoća – bivši na prâvom putu, skrenuti na krivi put
Najbolja je nauka – onâ koja koristi
u drugoj verziji ovoga hadisa piše: وَخَيْرُ الْعَمَلِ مَا نَفَعَ, što znači, najbolje je djelo – ono koje koristi, od kojega ima koristi.
Najpraviji put je islam
doslovno: najbolja uputa je ona koju čovjek istinski i slijedi, nije da samo o njoj govori, da se kroz nju samo legitimira, predstavlja, već koju stvarno sprovodi, čije naredbe, zabrane i savjete slijedi u svome životu.
Najgora je sljepoća – srčanâ (sljepoća srca)
Ruka koja daje, bolja je nego onâ, koja prima
Manjina, koja zadovoljava, bolja je od množine (većine), koja bi te s prâvog puta okrenula
imati malo a dostatno, bolje je već imati puno a zaboraviti, zaboraviti na dragoga Allaha i drugi, vječni svijet; najčešće su stvari s ovoga svijeta za ovozemaljski život, po pitanju kvalitete, u obrnutom smjeru u odnosu na drugi svijet, tako imati veliko bogatstvo veoma često znači zaboraviti na ibadet pa, kao rezultat, slijedi siromaštvo na ahiretu.
Najgora je isprika – pred smrt!
čovjek na samrti se istinski kaje ali je razlog za to što, neposredno pred ispuštanje duše, kako časni Kur'an kaže – „kad duša do guše dopre“ (56:83), čovjeku se skidaju sve koprene, uzvišeni Allah mu dadne da jasno vidi istinu ali do toga taj čovjek nije došao svojim trudom.
Najgore je kajanje na kijametskom danu
kada nastupi Sudnji dan, sve je gotovo, tada se pokajanje neće primati; stoga je čovjekovo da se kaje dok je živ, ili da se trudi voljeti uzvišenoga Boga kako bi se još na ovome svijetu umilio Njegovim odabranim robovima, poslanicima, šehidima i evlijama, kako bi se oni, s Allahovom dozvolom, zauzeli za griješnika na Danu suda.
Nekoji ljudi, namaz te'hir čine (kasnije ga klanjaju)
tj. bezrazložno odgađaju klanjanje namaza do pred istek namaskog vremena.
A nekoji, Allaha, s draga srca ne spominju
Najveća je pogreška – laž!
najveća pogreška je jezik koji stalno laže, pa onda laž postane svojstvo te osobe, a odatle je veoma malena razdaljina do potvore, objede, a u konačnici i do nevjerstva.
Najbolja zgoda, je srčana zgoda (najveće bogatstvo – to je: bogatstvo duše)
Pobožnost (bogobojaznost) je najbolja hrana
hazreti imam Gazali kaže da je ibadet baziran na tri osnove; prvi osnov čine uputa i podrška od uzvišenoga Allaha, i oni su za bogobojazne: „Allah je na strani bogobojaznih“ (2:194); drugi osnov čine popravljanje djela i smanjenje broja nepotpunih djela, a i to je za bogobojazne: „On će vam djela popraviti“ (33:71); treći osnov čini prihvaćanje djela, Allah prihvaća djela bogobojaznih: „'Allah prima samo od onih koji su bogobojazni’.“ (5:27).
Vrhunac mudrosti je: Allaha se bojati!
Od stvari, koje srcem vladaju, jest: vjersko osvjedočenje imati
najvrednije od onoga što čovjek može dopustiti da vlada njegovim srcem, jeste čvrsto uvjerenje – jekin.
Sumnjati u vjeri, je (od) kufra (nevjerstva)
Za mrtvacem naricati, i njegove dobrote naričući nabrajati, jest jedan od ružnih predislamskih običaja
Vjerolomstvo (izdaja), jest od džehennemskih kamenica
Sabiranje pârâ jeste, vlasniku njihovu, vatreni žig
svaki imetak koji prelazi nisab a na koji se ne daje zekat, nije ni od kakve koristi vlasniku, naprotiv, predstavlja teret koji će ga na kraju odvući u džehennem.
Nepohvaljeno pjesništvo – to su vražije svirale
Vino, i opojna pića, jesu izvor svake nesreće!
Žene su – vražije mreže!
ljepše su, nježnije,osjetljivije, emotivnije, promućurnije, od muškaraca pa najčešće preko njih djeluju, uslijed takvih Bogom dragog danih osobina, ljudske niske strasti i đavolski napadi.
Mladost je ogranak od budalaštine (ludosti)!
zato se odgovorni položaji nikada ne daju samo mladima, već je nužno da su uvijek ili pod direktnim nadzorom starijih, ili, pak, da usko sa starijima sarađuju; hazreti Pejgamber, alejhisselam, je rekao u jednome hadis-i šerifu: „Starac (šejh) u nekom narodu, je poput poslanikâ Beni Israila.“
Najgora je zarada – kamata!
Najgore je jelo, sirotinjski mâl
doslovno: najgore je jelo – jesti imetak siročeta; šerijatsko je pravilo da nakon svoje smrti Božiji poslanici, alejhimusselam, ne ostavljaju ništa iza sebe u nasljedstvo; odatle se direktno izvode dva zaključka: prvo, s obzirom da je istinski učenjak nasljednik hazreti Muhammeda, alejhisselam, materijalno nasljedstvo koje ostavlja iza sebe ne smije biti ogromno, veliko, jer učenjak ne smije posvetiti svoj život stjecanju imetka; jedini je izuzetak slučaj kada sâm učenjak od nekog svog pretka nešto veliko naslijedi, pa to isto ostane iza njega, ili sl. I drugi zaključak, savjeti i upute hazreti Pejgambera, alejhisselam, predstavljaju duhovno nasljedstvo koje je ostavio svojim sljedbenicima, pa kako je sâm hazreti Muhammed, alejhisselam, bio siroče (jetîm), otuda to njegovo duhovno nasljedstvo učenjaci, državnici, vođe i sl. ne smiju koristiti radi vlastite, lične, dobiti, već samo kako bi služili svome narodu, hazreti Pejgamberovom, alejhisselam, ummetu.
Onaj je sretan, ko se popravi, videći drugoga!
Najveći je nesretnik onaj, koji se, kao takav, od majke rodi!
Vaša su mjesta – četiri aršina zemlje!
na ovome mjestu podvučeni su i prijevod, i tekst hadisa; obaveza je vjernika, mada je to teško, ovu poruku imati uvijek na umu: šta god radili, kako god se osjećali, naša konačna staništa su kaburovi, mjesta, kako se kod nas kaže: „dva sa dva“; sve ostalo bude, i prođe.
Vrijednost posla je – svršetak!
kvalitet i značaj nekoga posla, djela, vidi se tek kada se ono završi, kada počne davati svoje plodove, dobre ili loše.
A pošljedak je vlasnik posla!
narodna poslovica: „končić djelo krasi“ (hadži hafiz Hadžimulić)
Najgori su oni ljudi, koji laž prenose!
Sve što će doći, blizu je!
Muslimane grditi (psovati), je veliki grijeh
A ubijati ih, jeste kufur
Muslimanovo meso jesti (gibet činiti), jeste (veliki) grijeh
Muslimanov imetak, kao i njegov krv, jest harâm
Ko se Bogom kune, za stvari koje će doći, Bog će ga u laž utjerati
stvari koje su nepoznato – gajb: nastup Sudnjega dana, ko će u džennet a ko u džehennem, i sl., mogu se samo nagađati a onaj ko ustraje u nagađanju, Allah dragi će dati pa će ispasti lažov; ne treba se, ni kao poštapalica, dragim Allahom često zaklinjati: „Allaha mi“, „Boga mi“, i sl.
Ko praštâ, i njemu će Bog oprostiti
ko oprosti nakon što bude u situaciji da uzme svoj hakk, da se pravedno osveti, tome će i Allah oprostiti; ali čovjek ne može iz kukavičluka, ili uslijed objektivne slabosti u odnosu na snagu zločinca (zalima) istome oprostiti jer, kako smo prethodno vidjeli, najbolja smrt je, kaže hazreti Pejgamber, alejhisselam, poginuti za vjeru; zato niko ne može u tuđe ime nekome oprostiti.
Ko af čini (ko prelazi preko sitnica)/ ne zamjera drugima za sitnije uvrede i potcjenjivanje i omalovažavanje/ Allah, dž. š., će preći preko njegovih sitnijih grijeha i pogrešaka
Ko svoju ljutnju i srdžbu proždre, Allah će ga nagraditi
Ko se strpi na ezijjetu, (na uvredama i poniženjima koje podnosi od strane svoje okoline), Allah će mu naknaditi to strpljenje
Ko rijaluku (samohvali) podložan bude, Allah ga čuje
ko bude insistirao da ga se hvali, Allah će ga osramotiti. U drugoj verziji piše: ومَنْ يَتَّبِعِ الشُّمْعَةََ, što znači, ko bude uživao u pogrdnim šalama na račun vjernika, Allah će dati pa će se drugi njemu izrugivati.
Ko u nesreći i ljutnji sabur učini, Allah će ga dvostruko nagraditi
Ko griješi, bit će kažnjen
ko je neposlušan prema dragome Allahu, dragi Allah će ga kazniti.
Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu! Bože! Oprosti meni i mome ummetu!
od Poslanikovog, alejhisselam, Sunneta je da se neke stvari ponavljaju tri puta; ukoliko našim savjetom ipak nismo pomogli bratu ili sestri, dova koju za njih činimo inšallah sigurno će im pomoći; najbolje je za drugoga uputiti dovu dragome Allahu a da taj drugi to i ne zna, ali je ponekad potrebno i javno drugome dovu učiniti (npr. odatle naša praksa da nekome zajednički učimo nešto na murad).
Tražim oprosta od Allaha, dž. š., sebi i vama!
da se ne bismo uzoholili, trebamo vjerovati da smo uvijek na nižem stepenu bliskosti s uzvišenim Allahom od onoga s kime razgovaramo; stoga i ako želimo, u sebi i javno, zatražiti oprost za drugog, moramo prvo iskazati sumnju da smo veći griješnici od toga drugog, pa tek onda zatražiti i za drugog oprost; nekada će ovo tako djelovati da ćemo se predomisliti i nećemo ništa drugome ni reći, shvativši količinu vlastitih grijeha.
