KADA I KAKO SMO POBJEĐIVALI, KADA I ZAŠTO SMO PORAŽENI?

0

Islamski ummet je u prošlosti ostvario veličanstvene pobjede. A pobjeđivali smo onda kada su naša deviza i naš životni moto bile riječi la ilahe illellah, onda kada su muslimanski vojnici pred bitku, Allahu na sedždu padali i kada je na njihovim licima ostajao prašnjav trag od sedžde, onda kada su muslimanske vojske izgovarale tekbire na zemlji, a meleki na nebesima ponavljali za njima tekbire, pa su se brda tresla od tekbira, a srca neprijatelja punila strahom. To su bili sigurni vijesnici pobjede koje je Muhamed Ikbal ovako opisao:

Mi smo narod koji, kad čuje glas mujezina,
čak i onda kad se plamen borbe razbukta,
lica prema Kabi okreće i tekbir izgovara,
a melek Džibril za njima tekbir ponavlja.

Primjera takvih pobjeda je mnogo. Halid ibn Velid je predvodio malobrojnu muslimansku vojsku u bici na Jermuku, u kojoj im se suprostavila bizantijska vojska koja je ličila na ogromne morske valove, pa mu je jedan paničar iz muslimanskih redova, rekao: ‘’Halide, bježimo na vrhove brada i spasimo se!’’ Halid mu je samouvjereno odgovorio: ‘’Ne tako mi Allaha! Nećemo bježati na vrhove brda, već ćemo utočište potražiti kod Allaha Jedinog!’’ I Allah mu je dao veličanstvenu pobjedu.

Kutejbe ibn Muslim je vršio opsadu Kabula, pa je u jednom trenutku vidio jednog muslimana kako je podigao svoj kažiprst prema nebu, govoreći: ‘’Ja Hajju, ja Kajjum! – O Živi i Vječni, pomozi nam!’’ Tada je Kutejbe rekao: ‘’Tako mi Allaha, draži mi je tvoj podignuti prst prema nebu i tvoja dova, od sto hiljada neustrašivih boraca i sto hiljada oštrih i isukanih sablji.’’

Slahudin Ejjubi je na Hittinu vodio odlučnu bitku protiv krstaša, ali, pošto je bio petak, dan džumme, a to je vrijeme kada se dova uslišava, sačekao je da se imami i hatibi popnu na minbere, pa je onda krenuo u boj i izvojevao pobjedu nakon koje je oslobođen Kuds od krstaškog zuluma.

Sejfudin Kutuz je okupio vojsku protiv divljih tatarskih hordi, i pred početak bitke uzviknuo je: ‘’O moja brigo za islamom’’, jasno dajući do znanja zašto se bori i šta je njegova najveća briga. I Allah ga je pomogao protiv Tatara. Nurudin Mahmud je prilikom osvajanja Akke, tražio od Allaha da ga proživi na Sudnjem danu, nakon što bude raskomadan u džihadu i nakon što divlje zvijeri i ptice pojedu njegovo tijelo koje je ostalo na poprištu bitke.

Eto, tako, i eto tada smo pobjeđivali!

Pobjeđivali smo onda kada je trgovac ili obrtnik musliman, svom radniku govorio: ‘’Ako Allah bude s tobom, pa koga da se bojiš, a ako Allah bude protiv tebe, pa čemu da se nadaš?’’ Pobjeđivali smo onda kada su muslimanski vladari i njihovi podanici živjeli kao jedna duša i jedno srce. Pobjeđivali smo onda kada je halifa Omer r.a., sa minbera, u ”godini pepela” (suše i gladi), držeći ruku na svom stomaku koji je krčao od gladi, govorio: ‘’Tako mi Allaha, nećeš se najesti dok se muslimanska djeca ne najedu!’’

Pobjeđivali smo onda kada smo iskreno pomagali slabe i obespravljene, kada smo se brinuli o siročadi, kada smo bili samilosni prema siromasima i potrebnima. Pobjeđivali smo onda kada smo u srcima nosili Kur’an, kada je on bio izvor našeg ponosa i naša glavna briga. Pobjeđivali smo onda kada je pravda trijumfovala nad nepravdom, kada je sloboda pobjedila ropstvo i kada je zajednički interes bio iznad ličnog interesa.

Pobjeđivali smo onda kada smo gradili škole i univerzitete, svetionike znanja i mudrosti, kada smo se čovječanstvu predstavili sa imamom Ebu Hanifom, Malikom, Šafijom, Ahmedom, Ibn Tejmijom, imamom Gazalijem, Ibn Rušdom, Ibn Haldunom, Ibn Sinaom i još hiljadama njima sličnih.

Pobjeđivali smo onda kad su nas predvodili Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Sa’d ibn Ebi Vekas, Halid ibn Velid, Kutejbe ibn Muslim, Salahudin Ejjubi, Muhamed Mehmed Fatih, i vodili nas stazom Kur’ana i sunneta.

Zatim je uslijedio strašan poraz!

A poraženi smo onog trenutka kada smo javno okrenuli leđa islamu i kada smo na mjesto Jednog i Jedinog Allaha, stavili političku partiju, kada smo pocjepali i odbacili zastavu la ilahe illallah, a na njeno mjesto stavili zastave arapskog i drugih nacionalizama, kada smo odbili činiti sedždu Allahu, a pristali da ničice padamo pred šejtanom i drugim lažnim božanstvima oličenim u raznoraznim tiranima, diktatorima i zulumčarima.

Poraženi smo onda kada smo počeli poslovati s kamatom, kada smo počeli lagati sami sebe i druge ljude, prolijevati nevinu krv naših intelektualaca i uleme, kada smo počeli zakidati na vagi i kantaru, kada smo ostavili čitanje, nauku, graditeljstvo i pregalaštvo, a posvetili se igri i zabavi, besposličarenju, pjevanju i muziciranju, kada smo ogrezli u nacionalizmu, lokal-patriotizmu, stranaštvu, i drugim nakaradnim idejama i nemoralnom životu.

Poraženi smo onda kada je slomljeno slobodarsko pero, kada su silom začepljena istinoljubiva usta, kada su oskrnavljena ljudska prava, kada su zatvori i tamnice napunjeni nedužnim ljudima, kada je dokinuta sloboda mišljenja, kada su se samozvani moćnici poigrali sa narodnim imetkom, kada su muslimanski narodi kažnjavani strašnim bičem porobljavanja i potlačenosti, kada su uspostavljeni inkvizitorski sudovi radi montiranih procesa, kada je većina muslimanskih država postala veliki zatvor i logor za njihove stanovnike, kada je pripadnost islamu postala osnov za sumnju i krivično gonjenje, kada su džamije postale odbačene i puste, kada je Kur’an kod muslimana izgubio vrijednost kao da je obični časopis, kada smo prestali sa ozbiljnim naučnim istraživanjima i inovacijama po kojima smo toliko vjekova bili prepoznatljivi, kada smo se zadovoljili ponižavajućim i robovskim položajem, kada su apatija i lijenost zavladali našim životima.

Poraženi smo onog trenutka kada smo se razišli i podjelili na razne partije, grupacije i frakcije, kada je svaka frakcija proklinjala onu drugu, proglašavala je heretičkom i ohalalila krv njenih pripadnika. Poraženi smo onda kada su najbolji sinovi ummeta, ulema, intelektualci i daije, proglašavani izdajnicima i nevjernicima, kada smo zaboravili našu životnu zadaću, a nakon što smo bili najbolji ummet koji se pojavio na zemlji, sa posljednjom i jedinom autentičnom Allahovom objavom, Kur’anom, čiji zakoni su najbolji i najpotpuniji, sa veličanstvenom cvilizacijom i neprocjenjivom kulturnom zaostavštinom…

Allahu se žalimo na teško stanje islamskog ummeta i molimo Ga da nas vrati na stazu islama, stazu pobjede i ponosa.

(Piše: Dr. Aid El-Karni / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić / saff.ba)

Podijeli.
KOMENTARIŠI ČLANAK: